Duh Sveti Branitelj stvara zajedništvo

6. USKRSNA NEDJELJA

(C-2022)

Valjda se svakome od nas dogodilo, u većoj ili manjoj mjeri, da smo nekamo otputovali na par dana i na cilju smo primijetili da smo nešto zaboravili. I onda budu veće ili manje prepirke i predbacivanja tko je što trebao spremiti. I taj nedostatak bit će nam poticaj da ćemo se drugi put pažljivije pripremiti za takvo putovanje – osobito pazeći da nešto važnoga ne zaboravimo.

U današnjem evanđelju susrećemo Isusa koji se sprema na ‘daleki put’. Opisuje se događaj s posljednje večere kad je Isus znao da se uskoro sa svojim učenicima neće moći više družiti kao što je to bilo kroz protekle tri godine. Uskoro će na križ, pa kroz smrt i uskrsnuće u vječnost neba. Zato prije odlaska Isus apostolima govori ono što mu je važno, ono što mu je najviše na srcu: neka znaju da neće biti sami ni onda kad ga neće očima gledati. Neće biti sami niti onda kad neće moći ušima njegove riječi slušati.

Ipak, Isus im obećava da neće zaboraviti njegove riječi niti njegova djela. Duh Sveti dozivat će im u pamet sve ono što su s Isusom kroz tri godine druženja čuli i vidjeli. Toga Duha Svetoga Isus predstavlja zanimljivim imenom: kao Branitelja. Taj Branitelj će najprije pred učenicima, a onda i pred svijetom, pred drugim ljudima, ‘braniti’ Isusov način djelovanja među ljudima. Ovdje nam je važno sjetiti se kako su brojni Židovi, pa tako i njegovi učenici, očekivali silnog Isusa: koji će najprije osloboditi svoj narod od tuđinske vlasti, a onda će u cijelom svijetu silom uspostaviti božanske vrednote življenja. Brojnim čudesima je pokazao da ima tu moć. Da su i apostoli s tim računali vidimo po tome da je i sam apostol Petar htio mačem obraniti Isusa tijekom uhićenja u maslinskom vrtu. Znamo, jednom je stražaru odsjekao uho – ali Isusa nije obranio od uhićenja. I umjesto da Isus pohvali Petra zbog njegove poduzetnosti i odlučnosti… Isus ga je prekorio i zapovjedio mu da ‘vrati mač u korice’. Zašto? Jer, ljubav ne koristi silu, ljubav ne koristi nasilje.

I nisu samo Isusovi suvremenici očekivali silnog Isusa koji će svima pokazati ‘tko je gazda’, slične želje i očekivanja imaju i mnogi Isusovi učenici – kršćani – kroz cijelu povijest kršćanstva… sve do naših dana. Pa i nama i našim suvremenicima se nerijetko čini da bismo mi učinkovitije upravljali ovim svijetom negoli to Bog sada čini. I uz malo truda možemo se sjetiti da je kroz povijest bilo više raznih režima i pojedinaca koji su nastojali silom uspostaviti ‘bolje i pravednije društvo’. I mnogi su ljudi u tim nasiljima stradali, a malo se ili ništa nije promijenilo… jer su umjesto jednih silnika došli drugi silnici drugih imena.

Iz Djela apostolskih u 1. misnom čitanju slušali smo o prvom nesporazumu među kršćanima. Kršćani koji su prethodno bili židovske vjere tražili su od ljudi koji nisu bili židovske vjere da najprije moraju prihvatiti životna pravila židovske vjere i da tek onda mogu biti kršćani. Razlog je za njih bio vrlo jednostavan: pa i sam Isus i svi apostoli su bili židovske vjere. No, mnogi su Židovi također i proganjali apostole jer kvare židovsku vjeru. Tu su onda apostoli primijenili Isusovu uputu: ako ih negdje ne prime i ne poslušaju neka idu drugamo. I pošli su poganima – što je zajednički naziv za sve ljude koji nisu bili židovske vjere.

Ipak apostoli nisu htjeli da taj nesporazum preraste u nepopravljivi sukob pa su održali prvi sabor ili koncil. Tu su po nadahnuću Duha Svetoga zaključili da oni koji prihvaćaju kršćansku vjeru doista prije ne moraju prihvatiti židovsku vjeru, a trebaju se u životu držati najbitnijih odrednica.

Eto, sad smo mi na redu držati se najbitnijih odrednica kršćanskog života. Da bismo to mogli trebamo dovoljno poznavati Krista. Ako ga ne poznajemo dovoljno, kršćanstvo će nam postati teret i muka, jer ćemo sve gledati kroz zapovijedi: što smiješ, a što ne smiješ. To je potpuno kriva slika kršćanstva. Kršćanstvo je susret dviju osoba koje se vole: Krista i mene. Iz tog susreta, ljubavi i prijateljstva sve proizlazi. Isto kao i među dvije osobe koje se zaljube i vole: jer te volim, ništa mi nije teško za tebe učiniti. Ako te ljubavi nema ili nestane… sve postaje muka, raj se pretvara u pakao. Ono što se do tada živjelo s radošću postaje preteški križ kojega se nastojimo na svaki način riješiti.

Božja povijest s ljudima je dolazak i traženje čovjeka. Po čemu se prepoznaju Kristovi učenici? Djeca najbolje predstavljaju svoje roditelje i svoju obitelj. Studenti najbolje predstavljaju sveučilište, sportaši klub, mještani svoje mjesto. Iskaznice, putovnice, domovnice i ostali dokumenti samo su potvrda onoga što netko jest i što bi trebalo biti. Sudjelovanje u nedjeljnoj sv. misi svakako je jedan od pokazatelja kršćanskog življenja. Odustajanje od toga često je početak zanemarivanja i drugih kršćanskih vrednota. Pa to i nije tako čudno: oni koji dugo leže u krevetu s naporom započinju ponovno hodati… sportaši koji dugo ne treniraju, slabe rezultate postižu… plugovi koji dugo ne oru, hrđom se prekriju. Zato nas Isus svake nedjelje zove u svoje društvo: da čujemo što trebamo činiti i da budemo ojačani to ostvarivati. Kao ljudi i kao kršćani trebamo se radovati s radosnima, suosjećati s tužnima, pomagati potrebnima. Tko tako živi, tko tako čini, taj je u svijetu prepoznatljiv kao Kristov učenik. Budimo to i mi – i ja i ti – Kristovi učenici ovdje i sada.