Duh Sveti pomaže, ali to ne čini na silu

6. USKRSNA NEDJELJA

(A-2023)

Danas se na poseban način u našoj župi ostvaruje Isusovo obećanje u današnjem evanđelju o slanju ‘drugoga Branitelja’ – Duha Istine. Naime, danas će trideset troje naših mladih župljana primiti sakrament Duha Svetoga. Dogodit će se to polaganjem ruku biskupova izaslanika i mazanjem svetim uljem naših krizmanika.

Odmah u nastavku evanđelja Isus govori da toga Duha Istine ‘svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje’. Naši krizmanici su dakle trebali toliko upoznati svoju vjeru da mogu primiti toga Duha Istine. I zato se kaže da je primanje sakramenta krizme dovršetak uvođenja u kršćansku vjeru. Dovršetak uvođenja, a ne početak izlaženja. Do današnjeg dana krizmanici su trebali toliko upoznati svoju vjeru da im više ne moraju roditelji, djedovi i bake, govoriti što trebaju činiti, kako trebaju živjeti, da bi bili kršćani ne samo imenom nego i životom.

Na vjeronauku sam ja to krizmanicima usporedio s pohađanjem auto-škole: najprije se uči teorija i polaže prva pomoć, a onda se uči praktična vožnja. I krizmanici su učili na vjeronauku teoriju, sudjelovanjem u nedjeljnoj sv. misi su tu teoriju malko pretvarali u praksu.

Tijekom učenja vožnje automobila instruktori daju praktične upute, upozoravaju na opasnosti tijekom vožnje. I kad polože vozački ispit polaznici auto-škole su samostalni u vožnji automobila. Pritom se mogu držati svih uputa, svega onoga što su naučili, a mogu praviti i veće ili manje prekršaje. Ti će prekršaji neki put proći bez kazne, neki put s opomenom, a neki put će biti i kažnjeni.

Tako će od danas biti i u životu naših krizmanika: ono što su naučili, trebali bi živjeti. Kršćanski živjeti. I tu će se događati veći ili manji promašaji – veći li manji grijesi – koje će trebati utopiti u Božjoj dobroti. Za manje grijehe dovoljno je pokajati se kod kuće na kraju dana, nedjeljom na početku sv. mise, a veće grijehe trebat će utopiti u sakramentu ispovijedi. Često je pritom krizmanicima na vjeronauku bilo ponavljano da je za ispovijed najvažnije kajanje i onda nema takvoga grijeha kojega Bog ne bi oprostio – i to posve besplatno.

Tu sam krizmanike podsjećao na Isusovu prispodobu o dobrome Ocu i rasipnom sinu. Kad se je to sin odlučio vratiti svome ocu? Onda su krizmanici odgovorili: kad je sve potrošio i ogladnio. Pa nije bilo baš tako. Kad je sve potrošio i ogladnio, onda je došao k sebi: i shvatio kakvu je glupost učinio. Kad je došao k sebi odlučio se vratiti ocu jer je znao kakvog je dobrog oca napustio. A mogao je taj rasipni sin i drukčije reagirati kad je sve potrošio i ogladnio: mogao je početi krasti i otimati. No, očito je iz djetinjstva i mladosti ponio u srcu očevu dobrotu i vjerovao je da će mu oprostiti.

Eto, tako je i za sv. ispovijed potrebno ‘doći k sebi’: prepoznati svoje grijehe. Dok čovjek ne dođe k sebi, dok ne uvidi svoju grešnost… nema smisla poći na ispovijed. Jer onda to neće biti ispovijed nego samo nabrajanje većih ili manjih grijeha.

Dakle, budući život naših današnjih krizmanika pokazat će jesu li dovoljno pripremljeni da mogu primiti Duha Svetoga pa živjeti kršćanski. I kad pogriješe za grijehe se pokajati: kod kuće, prije sv. mise i u sakramentu ispovijedi. Dakako, u svemu tome trebat će podršku svojih obitelji, krsnih kumova od ranije i od danas ‘friških’ krizmanskih kumova.

A župa kao zajednica vjernika bit će im trajna potpora i poziv da se ne pogube u ovome nesigurnom svijetu. Dokle se čovjek može pogubiti slušamo i gledamo ovih dana u raznim medijima. I traže se krivci. A to sve započinje već u ranom djetinjstvu kad se djeci ispunjavaju sve želje, pa se na to nadovezuju ovi tzv. moderni zakoni kad djeca i mladi imaju sva prava a skoro nikakve obveze. To je ono kad djeca roditeljima zaprijete da će ih prijaviti na ‘plavi telefon’. I kad im onda nešto u životu ne ide po njihovim željama i planovima, sposobni su strašne stvari činiti. Već je starozavjetni sveti pisac napisao da je odgajanje u početku muka i za one koji odgajaju i za one koje se odgaja. A na kraju to bude na korist i jednima i drugima. Više puta gledam na televiziji poučnu emisiju pod nazivom ‘dadilja za tri dana’. I u samo tri dana događaju se nevjerojatne promjene u obiteljskom životu.

Znam prigovore kako mi župnici nemamo djecu pa i ne znamo što znači odgajati ih. Nemamo djecu ali smo učili na stoljetnoj praksi odgoja brojnih generacija kako to treba činiti. Vjera može u tome biti od velike, velike pomoći. Jer vjera uči ljude da su Božji stvorovi, vrijedni Božjeg angažmana u svijet ljudi. Isus je tu najbolji, nenadmašivi primjer Božjeg angažmana. I onda nas vjera na razne načine vježba kako uspjeti živjeti kao Božji stvorovi. I svaka, baš svaka nedjelja nas želi na to podsjetiti: Božji smo stvorovi. I da djeca od vjere zapamte samo ‘poštuj oca i majku’ bit će vama roditelji lakše živjeti.

Većina nas župnika poslije krizme više nema posla s vašom djecom, ni ugodnog ni neugodnog. Mnogi niti ne pozdravljaju kad se sretnemo – to pak je stvar kućnog odgoja. A djeca će biti vaša dok ste vi roditelji živi i dok su djeca živa: s njima ćete se radovati ili ćete nad njima tugovati. Predlažite svojoj djeci prave vrijednosti: i riječima i životom – kršćanska vjera ih sigurno nudi.