I danas nam treba Duha Branitelja

6. USKRSNA NEDJELJA

(C-2013)

  Evanđeoski odlomak današnje nedjelje u duhu nas opet prenosi u dvoranu posljednje večere, kako je to bilo i prošle nedjelje. Tada je evanđelje završilo Isusovim riječima ‘kako će svi znati da su njegovi učenici ako budu imali ljubavi jedni za druge‘. A ta ljubav se prepoznaje po tome – kaže nam Isus na početku današnjeg evanđelja – da se ‘čuva njegova riječ‘. Pa, najlakše bi bilo Isusove riječi čuvati napisane u knjizi na polici u regalu, ili pak – uz manje ili više napora i upornosti – naučiti Isusove riječi napamet… ali osjećamo valjda u sebi da tako ne bismo ispunili ‘duh‘ ovih riječi, ne bismo ispunili nakanu s kojom je to Isus rekao. Istinsko ‘čuvanje‘ Isusovih riječi jest ‘življenje po njima‘, ostvarivanje tih riječi u praktičnom životu s našim bližnjima.

Znao je Isus kako je kroz tri godine poučavanja svojih učenika izrekao toliko toga da oni to jednostavno nisu mogli ni zapamtiti a kamoli shvatiti. To više što su te riječi tako zahtjevne, tako drukčije od ljudskih želja, planova i iščekivanja – jer su to riječi nebeskog Oca – da je potrebno svjetlo i snaga ‘odozgo‘ da bi se te ‘riječi‘ mogle ‘pretvarati u djela‘. Zato je Isus obećao svojima jakost i svjetlo Duha Svetoga kojega je, tako znakovito, prozvao Braniteljem. Toliko često smo i sami iskusili na svojoj ili tuđoj koži da je zaista potrebno ‘braniti‘ Isusove, Božje stvarnosti pred razmišljanjem i logikom ‘ljudi ovoga svijeta‘. Zar se ne čuje dosta često prigovor Bogu što tako nekako labavo vodi ovaj svijet. „Bog: tako dobar, sveznajući i svemogući… a svijet tako ‘šlampav‘ i nepravedan! Pa, mi ljudi, ograničeni spoznajom i moću, bolje bismo vodili ovaj svijet… negoli to čini Bog“ – sigurno smo barem ponekad tako pomislili. Osobito onda ako se nama događa nešto neželjeno, nešto loše. Pa, vrlo je vjerojatno jedan od razloga što mnogi ljudi našega vremena ne trebaju Boga, što su nedjeljom crkve širom svijeta poprilično prazne, a šoping centri i turistička mjesta puni… i taj što ljudi ne vide konkretnu, opipljivu korist za nedjeljni susret i druženje s Bogom. Zabavni događaji i mnogi strojevi i aparati svakako mnogim ljudima izgledaju trenutno korisniji.

Eto zato je Isusovim učenicima svih vremena potreban Duh Sveti Branitelj kako bi ‘obranio‘ Božju logiku djelovanja u svijetu i među ljudima. I zaista je svijet bolji, i život ljudi je ljepši, tamo gdje ima ljudi koji ‘prihvaćaju Božju logiku’ u svoju svakodnevicu. U sredinama gdje je više tih i takvih ljudi ljepše je i radosnije živjeti. Da, istina je: vjerojatno nije tako bučno i blještavo, ali je ljepše i radosnije sigurno!

U 1. misnom čitanju iz Djela apostolskih smo čuli početke širenja Isusovih riječi. Neki ljudi se spominju poimence, osobito apostoli Pavao i Barnaba, a poveće mnoštvo je ostalo bez imena: tako da se svatko od nas može među njima prepoznati. Nije još prošlo ni dvadeset godina od Isusove smrti i uskrsnuća, a već se pojavljuju veliki nesporazumi u zajednici Isusovih vjernika. Očito je kako Djela apostolska ne žele umanjiti prijepor među pojedinim Isusovim učenicima kad pišu da je ‘prepirka i raspra bila nemalena‘, drugim riječima bila je ‘velika‘. To se zbiva 50-e godine poslije Kristova rođenja, a kako je Isus umro i uskrsnuo 33. godine, to je očito prošlo manje od 20 godina od Isusove smrti i uskrsnuća. Kroz to vrijeme apostoli šire svijetom radosnu vijest da je Isus uskrsnuo i tako nagovijestio uskrsnuće svih ljudi koji ga budu slijedili životom po vjeri, životom po njegovim riječima i djelima.

U čemu je bila bit problema? Svi apostoli su bili Židovi – konačno i sam Isus je bio Židov – ali je sve više ljudi koji su prihvaćali Isusa bilo izvan kruga židovske vjere. To se osobito događalo zato jer su mnogi Židovi progonili kršćane pa su se ovi sklanjali među ljude koji nisu bili Židovi… i onda su njima propovijedali o Isusu. Tada su neki Židovi koji su postali kršćani, počeli zahtijevati da svi pogani koji žele postati kršćanima moraju najprije prihvatiti ‘židovsku vjeru’… s jednostavnim obrazloženjem da se i kršćanska vjera temelji na židovskoj vjeri. Neki su apostoli rekli da to očito nije potrebno zato jer su u svom propovijedanju kršćanske vjere doživjeli da je Bog tim poganima, odmah nakon krštenja, podario Duha Svetoga… a da ti pogani nisu imali pojma o židovskoj vjeri. I da ne duljim: na prvom općem saboru u Jeruzalemu – gdje su se skupili svi apostoli – donesena je odluka da pogani ne moraju prije nego postanu kršćani, postati Židovi. I ta odluka Prvog općeg sabora u Jeruzalemu je na snazi sve do naših dana. To je posve sigurno bila prijelomna odluka koja je pripomogla da se kršćanska vjera nezaustavljivo širi među sve veći broj ljudi iz različitih narodnosnih skupina. Dobro je zapaziti kako apostoli ističu da tu odluku nisu donijeli na temelju svoje mudrosti nego na temelju nadahnuća i vodstva Duha Svetoga – onoga Duha Branitelja kojega im je uskrsli Isus i obećao. Zato piše u Djelima apostolskim: „Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je potrebno…“ Dakle, apostoli nisu donijeli odluku nego Duh Sveti, a apostoli su bili potrebni da to nadahnuće Duha Svetoga, tu odluku, priopće vjernicima.

I Knjiga Otkrivenja, čiji smo odlomak slušali kao 2. misno čitanje, nosi poruku o toj univerzalnosti kršćanske vjere kojoj mogu pristupiti ljudi svih naroda. Ta Knjiga Otkrivenja slikovito opisuje vječni život kao ‘nebeski Jeruzalem‘, sjajno i bogato okićen dragim kamenjem. Taj nebeski Jeruzalem je okružen velikim i visokim zidinama, ali s dvanaest vrata kroz koja se u grad ulazi. Ako ima toliko vratiju, čemu onda uopće trebaju zidine?! U toj slici visokih zidina i brojnih vrata vjerojatno možemo prepoznati s jedne strane zahtjevnost ljudskog življenja da bi se stiglo u nebo, a s druge strane otvorenost ulaska, jer brojna vrata najavljuju kako to nebo mogu postići ljudi sa svih strana svijeta, iz svih smjerova dolaska. Drugim riječima: nema naroda, i nema zanimanja, iz kojeg čovjek ne bi mogao postići vječni život u nebu. I ja i ti, i on i ona, sada smo na tom putu: iz ovoga života, iz ovoga zanimanja, i iz svoga naroda – u vječnost neba stići.