I drugome priznaj vrijednost
22. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2013)
Blagdanske subote, nakon ‘službe Božje‘ u sinagogi, jedan je farizej pozvao Isusa u svoju kuću na objed. Osim Isusa bili su pozvani i brojni drugi uzvanici i kako su dolazili tako su zauzimali svoja mjesta za stolom. Kod tog sjedanja za stol Isus je zapazio da se uglavnom svi smještaju na ‘prva mjesta‘, očito računajući da im ta mjesta i pripadaju. I vidjevši takvo njihovo ponašanje Isus ih je poučio da ne čine baš pametno dok zauzimaju ‘prva mjesta‘ jer im se lako može dogoditi da su precijenili svoju važnost u domaćinovim očima i da zato budu pozvani da se ‘pomaknu na niže‘, kako bi na njihovo mjesto sjeo netko važniji, a to im baš neće služiti na čast i ugled u društvu. Puno će se ugodnije osjećati ako učine obratno: da sjednu na ‘zadnja mjesta‘ pa onda budu pozvani da sjednu ‘naviše‘.
Podsjetimo se ukratko: farizeji su bili vrlo ‘pedantni vjernici‘. Marljivo su proučavali što govori Božja riječ u Svetom pismu i onda su nastojali prema toj Božjoj riječi živjeti. Pritom su imali jednu ali veliku pogrešku: pazili su samo na ‘slovo‘ zapovijedi ili zabrane, a ne i na ‘duh‘ te iste zapovijedi ili zabrane… a to znači: nisu se trudili prepoznati ‘razlog‘ zbog kojeg nešto takvog Bog od ljudi traži. I mnogi su od njih postali ‘pravi majstori‘ kako se nečega ne odreći, ili kako nešto iskoristiti, a da pritom ne prekrše ‘slova‘ Božje zapovijedi.
Valjda nam se nije teško sjetiti da je s farizejima Isus imao najviše problema i sukoba – jer je Isus postupao baš suprotno: on je tražio ‘duh‘, razlog neke zapovijedi ili zabrane i to je nastojao živjeti. Lako nam se sjetiti kako su farizeji prigovarali Isusu zašto je ‘subotom liječio‘ jer je tim liječenjem ‘radio‘ i tako kršio zabranu rada u taj dan. Isus pak je rekao da se dobro ne samo smije nego i mora činiti ‘svaki dan‘. I zapovijed koja bi branila činiti dobro sigurno nije Božja zapovijed! A nedjeljni dan je pomoć da mognemo činiti dobro.
Nisu nam poznati podrobniji razlozi zbog kojih je ovaj farizej pozvao Isusa na ručak ali iz daljnjeg razvoja događaja možemo zaključiti kako mu Isus nije bio baš najvažniji gost – kad je ‘imao vremena‘ promatrati ljude koji dolaze. Vjerojatnije je Isus bio pozvan baš zato da ‘digne ugled‘ domaćinu… da može svojoj ‘ekipi farizeja‘ pokazati ‘kakve veličine‘ dolaze k njemu u kuću.
Nije to tako samo onda učinio ovaj nepoznati farizej – to tako čine mnogi ljudi u svim vremenima i svih zanimanja. Ni ljudi našega vremena nisu imuni od takvog ‘iskorištavanja‘ uglednih gostiju za svoju promociju. Pa mediji nas svakodnevno izvješćuju o raznim skupovima s naglaskom: tko je bio, a tko nije bio tamo. I onda se dalje razglaba: zašto je netko bio pozvan, a netko nije; zašto se netko pozvan nije odazvao i tome slično. O tome možemo slušati i čitati, možemo si o tome i što god hoćemo misliti – ali mi na to ne možemo utjecati. Ali možemo jako utjecati na same sebe: kako ćemo se ponašati u društvu… ne samo na nekim proslavama nego i u svom ponašanju prema bližnjima u svojoj svakodnevici. Čak se može reći: lako je na proslavi biti dobričina, razgovorljiv i nasmijan, tih nekoliko sati… ali se naša prava narav pokazuje u svakodnevici života s našim bližnjima u kući, na poslu, u susjedstvu i rodbini…
Isus nas danas poziva na poniznost – što u našem svijetu zvuči dosta suludo. Današnji svijet poziva ljude na prodornost, dokazivanje. I mnogi se ljudi muče u mislima: Kako me drugi doživljavaju? Jesam li prepoznat kao sposoban, uspješan i poduzetan? Već je rečeno da je i ovaj farizej pozvao Isusa na ručak više zato da ‘sebe uzvisi’ negoli da ‘Isusa počasti’. Kao da hoće onima oko sebe reći: „Vidite tko dolazi k meni?“
Jesu li onda Isusove riječi ‘tko se uzvisuje bit će ponižen i tko se ponizuje bit će uzvišen‘ samo prazna utjeha nesposobnima i neuspješnima? Posve sigurno ne.
Biti ponizan u biblijskom smislu ne znači biti nezamjetljiv, ušutkan i bezvoljan, nego znači biti angažiran za dobro drugih, a to se ne može ostvariti ukoliko se ljudi grčevito bore za isticanje samih sebe. Ponizna je osoba duboko ukorijenjena u Bogu. Sjetimo se kako je Marija na Elizabetinu pohvalu što je povjerovala Bogu uzvratila svojim veličanjem Boga koji joj tako velika djela učinio!
Po svemu sudeći uzvanici na ovaj ručak su došli iz ‘službe Božje‘ – kako su to farizeji revno činili svake subote – gdje su slušali o Božjoj veličini, a ipak izgleda da su to čuli samo ušima a ne i srcem: jer oni sebi biraju ‘prva mjesta’.
To je ozbiljna opomena i upit nama kršćanima: „Jesmo li kršćani samo na ‘službi Božjoj’, samo dok smo na sv. misi, a kad iz crkve izađemo naše kršćanstvo biva neprepoznatljivo?! Tu bi se dalo navesti na desetke raznih konkretnih primjera… i da ipak ne ostane ova tema nekako ‘visjeti u zraku‘ reći ću neke primjere: onaj već dosadni ali na žalost uvijek aktualni: odlazak nedjeljom u trgovinu. Da, za svakog kupca je ‘sitnica’ biti u kupnji tih dvadesetak minuta, ali zbog tih kupčevih nekoliko minuta moraju trgovke – jer ipak su to većinom žene i majke – izbivati iz svoje obitelji više nedjeljnih dragocjenih obiteljskih sati. A sve iz obične nemarnosti i bezobzirnosti da si pojedini ljudi ne znaju organizirati tjedni raspored. U kvarenje svoje vjere spadaju i česta ogovaranja i klevetanja kojima kvarimo ugled i dostojanstvo naših bližnjih… da, naših bližnjih, jer njih se ogovara ili kleveće… o nepoznatim ljudima nemamo što pričati, kad ih ne poznamo.
Dakle, može se biti jako ‘blizu Bogu‘, slušati Božju riječ, a da to uopće ne bude primjetljivo u međuljudskim odnosima.
Ponizni ljudi nikada ne priznaju da su ponizni. Oni samo nastoje biti ponizni.
