I po grbavom životnom putu u lijepu nam je vječnost stići

2. KORIZMENA NEDJELJA

(A-2014)

Druga je korizmena nedjelja i Isus je pokazao, slikovno i tonski, kakva budućnost čeka sve one koji uspiju pobijediti sotonske napasti, a kako smo to čuli Isusov primjer u evanđelju prošle nedjelje. Današnje evanđelje govori da je budućnost tako lijepa i poželjna da ju je apostol Petar htio što duže zadržati. Zato je predložio izgradnju triju sjenica za trojicu izuzetnih ljudi: gostiju iz vječnosti Mojsija i Ilije, i domaćina iz sadašnjosti Isusa. Mojsije koji razgovora s Isusom ustvari predstavlja knjige Starog zavjeta, tzv. Mojsijevog Petoknjižja, a Ilija predstavlja sve proroke Staroga zavjeta. Ne piše ništa pobliže o čemu su razgovarali pa možemo samo nagađati da je to vrlo vjerojatno bio razgovor o tome kako će se po Isusu ispuniti sve ono što je Stari zavjet najavljivao za Spasitelja. Skoro bismo mogli reći da je ovdje Isus bio na nekoj vrsti ‘duhovnih vježbi‘, da kao čovjek spozna što mu je Bog namijenio da mora činiti, i da ima snage to ostvariti. U Isusovoj smrti i uskrsnuću ispunjava se sve ono što je bilo najavljivano u dugoj povijesti Staroga zavjeta. Izuzetnost događaja i prizora svjedoče nam riječi današnjeg evanđelja da su se trojica apostola, koji su bili posebni Isusovi izabranici za tu zgodu, ‘silno prestrašili‘. Da, zanimljivo je to i poučno za nas ljude: mi bismo često htjeli doživjeti i spoznati ‘nebeske tajne‘, a kad se one dogode: ljudi su prestrašeni. Očito zato što ‘to doživljeno‘ nadilazi naše spoznajne mogućnosti. Da je tome tako svjedoči i apostol Pavao, koji u jednoj svojoj poslanici piše da je u viđenju bio ‘uznesen u nebesku stvarnost‘ za koju je posvjedočio riječima da ‘oči nisu vidjele, uši nisu čule niti su ruke opipale ono što je Bog pripravio ljudima u nebeskom životu‘. Apostol Pavao nije se upuštao u detaljnije opisivanje onog što je neopisivo i za ljude nespoznatljivo.

Zato je valjda Isus i rekao, kako smo to čuli u evanđelju, trojici apostola koji su nakratko vidjeli nebeske stvarnosti, da ‘o tome nikome ne pričaju dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane‘. Pa, praktički je sigurno da ova trojica apostola o tome doista nikome nisu pričali tako dugo dok Isus nije od mrtvih ustao i, još više, kad im je silaskom Duha Svetoga postalo jasno mnogo toga što nisu razumjeli dok su sa ‘zemaljskim Isusom‘ po Palestini hodili. I taj događaj Isusova preobraženja, kojemu su bili svjedoci, pomogao im je da lakše prihvate poruku uskrsnuća. Preobraženje je za njih ‘Božja potvrda Isusa‘. Isus je nakratko izabranim učenicima pokazao ‘svijet koji je nevidljiv, ali je stvaran‘ i koji je dohvatljiv na kraju životnog puta koji treba proći s Isusom.

I sve kasnije generacije ljudi, od Isusovih suvremenika pa sve do naših dana, teško, jako teško prihvaćaju navještaj uskrsnuća. Premda nevoljko, neki ljudi još kako-tako prihvaćaju da je Isus uskrsnuo, ali i da će svi ljudi uskrsnuti, to je za mnoge samo ‘nedostižna ljudska želja‘. Neki čak i tu ljudsku želju odbacuju… jer onda bi morali ‘polagati račune‘ o tome kako su na zemlji živjeli. Oni bi radije ‘nestali’ zauvijek negoli da polažu račune ‘kako su živjeli’.

A u evanđelju piše da je ‘s neba objavljeno‘ kako trebamo živjeti na zemlji da se ne bismo morali plašiti polaganja računa i života u vječnosti. Glas s neba je o objavio vrlo kratko i jasno: „Ovo je Sin moj ljubljeni! … Slušajte ga!“ Dakle, ako ljudi ‘slušaju‘ ljubljenog Božjeg Sina, posve su sigurni da će proživjevši ovaj život na zemlji dosegnuti i sretan život u vječnosti. Poslušnost Isusu, poslušnost je Bogu. A ‘slušati’ Sina Božjeg ne znači samo čuti njegove riječi, čak ih možda naučiti i napamet, nego ‘slušati Božjeg Sina’ zapravo znači ‘slijediti ga životom’… ono što od njega čujemo moramo u životnu praksu pretvarati. I mi sami i naši bližnji trebaju na ‘svojoj koži‘ osjetiti to da mi kršćani ‘slušamo Božjeg Sina‘. Bez takvoga življenja u praksi onoga što se čuje riječima, naša bi vjera bila samo prigodničarska i folklorna: samo uz neke posebne događaje i blagdane.

Petar u svojoj ponudi gradnje sjenica ne samo da želi zadržati lijepe trenutke nego se na neki način tako želi osigurati da se što duže ne mora vratiti u običnu svakodnevicu ispunjenu različitim problemima. Mi se ljudi počesto slično ponašamo s time da su naše ‘sjenice‘ zapravo razmišljanje o ‘lijepim starim vremenima‘ kad nije bilo svih tih problema koji nas sada gnjave i muče. A u stvarnosti su onda bile druge prilike i drugi problemi koji nas sada više ne muče jer smo ih ili riješili ili otrpjeli. Zato Isus i nas dotiče u ovoj našoj suvremenosti, dotiče nas kao onda apostole, budi nas iz snatrenja i možebitnog sažalijevanja i ponovno nas vodi u život s novim radostima i problemima. Taj život trebamo nastojati što više živjeti ‘slušajući Isusa‘, a to znači pretvarajući njegove riječi u svoja djela i nasljedujući njegova djela, naravno, koliko je to u našoj ljudskoj moći.

Uz ovo Isusovo preobraženje kršćanstva vjera prati i pamti i druga Isusova preobraženja. Pa prvo vidljivo preobraženje je bilo Isusovo utjelovljenje kad je nevidljivi Bog postao ljudima vidljiv… pa zatim uskrsnuće koje to vidljivo i smrtno tijelo mijenja u proslavljeno tijelo… Isus se također preobražava dok na sv. misi kruh i vino postaju On sam… ne zaboravimo također da je Isus rekao kako se on ustvari preobražava u svakog čovjeka, našega bližnjega, kojemu smo ili pomogli ili mu nismo pomogli, jer ‘što ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili‘. To je prava stvar, to je prava prilika: svakoga dana imamo brojne prilike biti dobri prema Isusu, slušati ga, tako da činimo dobro našim bližnjima. Korizmeno vrijeme nas na to jače podsjeća i poziva. Odazovimo se.