I ti i ja smo Kristovi izaslanici

14. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2013)

 U današnjem evanđelju slušamo kako Isus šalje brojne učenike – njih čak 72-ojicu – u razna mjesta u koja je i on sam kanio doći. Isus ih šalje ‘po dvojicu‘, pa bi dakle jednostavnom računicom mogli zaključiti kako će oni moći ‘pokrivati‘ čak 36 mjesta… ako bi u svako mjesto išla samo jedna grupa. Vjerojatnije je da je u pojedino mjesto došla i više nego samo jedna ekipa. A po dvojica su bili u grupi jednostavno zato što se je smatralo da je svjedočenje dvojice ili više njih jednostavno ‘vjerodostojno svjedočenje’. Poprilično je iznenađenje da Isus tim svojim ‘izaslanicima‘ uopće ne govori ‘što‘ bi oni trebali govoriti ljudima kojima će doći! Umjesto ‘sadržaja poruke‘ Isus im daje upute ‘kako‘ da to čine: ‘bez kese, bez torbe i bez obuće‘. Lako si možemo predstaviti da je Isus mislio: bez rezervne obuće, jer po onim krajevima nije baš uputno hodati bos. Vjerojatno nam čudno zvuči i Isusova uputa da ‘nikoga putem ne pozdravljaju‘. Nije Isus učio svoje ljude da ‘budu nepristojni‘ pri susretanju s drugima nego je imao u vidu onodobni način pozdravljanja koji je u sebi sadržavao brojne naklone i općenite upite: ‘kako zdravlje, tvoje i šire rodbine; što radiš ti i tvoji’; vjerojatno je često bilo uključeno i manje ili veće ogovaranje… Zato je valjda Isus htio da se njegovi ne zadržavaju u takvim brbljarijama nego neka se bave onim bitnim.

Aha, a što je to bilo bitno u njihovom obraćanju ljudima, kad im Isus nije ništa rekao što da govore?! Zaključak može biti samo jedan: neka pripovijedaju ono što su čuli i vidjeli dok su bili uz Isusa. Posve sigurno neće svaka grupa govoriti isto, ali je svaka grupa trebala govoriti ono što je čula i vidjela uz Isusa. A to je bilo očito dovoljno da zainteresira brojne slušatelje. Ne sve! Očito je Isus računao s tim da će biti i onih ljudi koji neće htjeti slušati pripovijedanje Isusovih izaslanika. Nikakvu kaznu nije Isus predvidio za te ljude koji neće slušati ove izaslanike nego im je dao vrlo jednostavno rješenje: idite dalje.

Znao je Isus, naravno, da će biti i puno onih koji će sa zanimanjem i radošću poslušati pripovijedanje njegovih izaslanika. Svoju radost iskazat će ti ljudi tako da će tu ‘dvojicu’ u svojoj kući počastiti hranom i pićem. Ta hrana i piće bit će toj dvojici ‘plaća’ za njihov navještaj Isusovih riječi i djela. Time je Isus jasno pokazao da je naviještanje njegovih riječi i djela uistinu nešto vrijedno i važno: praktički ‘posao koji zaslužuje plaću’. A po zapovijedi da ‘ne prelaze iz kuće u kuću’ valjda ih je htio potaknuti da si ‘ne prebiraju’ već da prihvate ono ‘prvo ponuđeno’. Eto, tako evanđelje.

A što mi imamo sada? Svakako imamo više nego samo 72-ojicu Isusovih izaslanika. Zapravo je svaki kršćanin Isusov izaslanik jer bi svaki kršćanin trebao, riječima i djelima, pripovijedati svojim suvremenicima o onome što je Isus govorio i činio! Da bi se to moglo činiti, potrebno je Isusa upoznati. Posve je sigurno da za to upoznavanje Isusa nije dovoljno ‘biti uz Isusa‘ samo do vremena primanja sakramenta krizme. Brojni su, i sve brojniji, pokazatelji kako je to upoznavanje Isusa i kršćanske vjere samo do krizme premalo kad se usporedi s brojnim spoznajama o svijetu i životu koju, nakon krizme, mladi ljudi stječu tijekom daljnjeg života: bilo putem direktnog školovanja bilo samo putem praćenja vijesti i događaja po medijima. Svakako, biskupi, svećenici i vjeroučitelji su po svojoj školskoj spremi i poslanju najprije pozvani biti Isusovim izaslanicima među svojim suvremenicima. Poteškoća je u tome što oni djeluju na ‘suženom prostoru‘: u crkvi i na vjeronauku… pa onda zainteresirani trebaju doći k njima. A, naravno, kao i svugdje drugdje, dolaze samo oni koje to zanima pa se imaju volje potruditi i naći si vremena za taj susret s uskrslim Isusom koji se najčešće odvija na nedjeljnoj sv. misi. Nova je poteškoća što suvremeni svijet Isusove vrednote, i samoga Boga, proglašava nepotrebnim, suvišnim za modernog čovjeka, čak i štetnim za ostvarenje ljudskih sloboda i pameti. Da tu ipak nešto ‘ne štima’ može se zaključiti po tome što takav ‘svijet bez Boga’ postaje sve grublji i nesigurniji za mnoge i mnoge ljude. Istina je da se pojavljuju razne ideje i rješenja koje nakon početnih ‘uzleta’ uskoro bivaju samo novo, donekle drukčije, opterećenje za čovjeka.

Zato je apostol Pavao napisao u svojoj Poslanici Galaćanima, čiji smo kratki odlomak malo prije čuli, da je pravo rješenje za čovjeka došlo Isusovim križem. Isusova smrt na križu je ispočetka izgledala kao strašni poraz dobrog čovjeka, da bi uskrsnuće doviknulo cijelome svijetu da je ta smrt bila iskaz, dokaz, najveće ljubavi prema ljudima. Biti spreman i sposoban slijediti Isusa u ljubavi siguran je put prema daru uskrsnuća i životu vječnom. A nevolje su onda ‘samo’ teži put do vječnosti… i naši bližnji su nam suputnici, bolji ili lošiji, više ili manje poželjni, ali stvarni suputnici prema vječnosti. I mi smo nekom bližnji, bolji ili lošiji.