Istkajmo si na zemlji svadbeno ruho za vječnost
28. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2014)
Evo, izašli smo iz vinograda i rada u njemu, a kamo su nas vodile Isusove prispodobe u evanđeljima triju prošlih nedjelja. Isusova prispodoba današnjeg evanđelja ne vodi nas više u ‘vinograd‘ nego na ‘gozbu‘. Svakom ljudskom uhu to je sigurno radosnija tema jer: u vinogradu se mora raditi… a na gozbi se treba radovati… uz dobro jelo i piće. I ovaj put je Isus rekao da tom prispodobom želi ljudima pomoći u ‘shvaćanju kraljevstva nebeskog‘. Isus govori o gozbi koju kralj priprema za svoga sina, a prorok Izaija, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju, govori o gozbi koju Bog priprema za ljude u vječnosti. No, pa i Isusov ‘kralj‘ zapravo je Bog. Bolji poznavatelji Svetoga pisma znaju da je gozba doista često puta upotrijebljena kao slika da ljudima dočara nebesko kraljevstvo, veselje života u vječnosti.
Ljudi našega vremena češće si dolazak nebeskog kraljevstva povezuju uz sudnicu ili eventualno banku. Držimo da ćemo biti osuđeni ili oslobođeni na temelju naših djela… ili pak da ćemo za njih biti odgovarajuće plaćeni. Ako plaća bude velika, onda će to više biti nagrada negoli plaća. Naime mi smo naučeni da za svaki ulazak treba imati plaćenu ulaznicu… kad je ulazak besplatan, to se posebno objavljuje. Zato nam je teško povjerovati u besplatnost Božjeg poziva na slavlje.
Stvarno je zanimljivo i podosta začuđujuće da prorok Izaija najavljuje da će čitavo čovječanstvo biti ujedinjeno u zajedničkoj radosti na gozbi. Naime, on djeluje među Židovima koji se ravnaju prema Mojsijevu Zakonu, koji je poprilično strogo uređivao što čovjek treba raditi da ispuni Božju volju, pa bi bilo za očekivati da će govoriti o plaći, a ne o nagradnoj gozbi. I to nam pokazuje da prorok Izaija ne prenosi svoju poruku nego Božju… njegova bi bila drukčija. Nismo čuli da bi prorok Izaija detaljnije opisivao u čemu će biti ta radost na gozbi nego najavljuje da u tom življenju neće biti ratova, patnji i nepravdi: dakle onog što ljude najviše muči. Možda su i proroku Izaiji suvremenici prigovarali da je to samo njegova mašta, da je životna stvarnost nešto posve drugo, pa je on napisao da će tako sigurno biti ‘jer je to Bog obećao‘. Glavni razlog za proroka jest ‘Božje obećanje‘, a ne ljudske želje i nastojanja.
Vjerujem da nema potrebe još jednom prepričavati ovu prispodobu nego je potrebno potražiti poruku za sebe. Organizator svadbe je očito sam Bog, pozvanici su svi ljudi, a pozivatelji su svi oni koji prenose Božju poruku ljudima. A sin, čija je svadba razlog poziva, jest Božji Sin koji je u Isusu postao čovjekom. Dok slušamo ovu prispodobu ne možemo zadrijemati. Ponajprije zadivljuje upornost poziva: mnogi su poslani, i to ne samo jednom, da pozovu uzvanike. Jedni pozvanici jednostavno nisu htjeli doći. Oni drugi su izgleda iznosili i neke svoje razloge zašto ne mogu doći: moraju raditi ili kupovati ili trgovati. Eto, to su trajna ljudska opravdanja: moramo raditi i nemamo vremena za Boga… ili pak: moramo nedjeljom kupovati jer smo preko tjedna spriječeni. Poprilično je začuđujuće zašto su neki pozvanici čak i ubili one koji su ih pozivali. Možda su ih previše nagovarali, pa su tako najprije s njima svršili?! Ubiješ ih i sigurno ti više neće dodijavati.
Zanimljivo je čuti kako su sluge u zadnjem pokušaju na gozbu pozvale ljude s ulica i trgova, dakle posve nenadano, pa onda i nije za očekivati da budu svečano odjeveni. Čak je to i dobar rezultat: da je samo jedan bez svadbenog ruha. Stručnjaci za Sveto pismo tumače tog ‘gosta bez svadbenog ruha‘ kao ljude kršćane koji su se odazvali na poziv da postanu kršćani – primili su sve sakramente – ali ne žive kao kršćani, djela im nisu kršćanska. To je taj ‘nedostatak svadbenog ruha‘. Ovo je dosta ozbiljna i ‘opasna‘ poruka za mnoge današnje ljude koji su doduše pokršteni, pokrizmani i vjenčani u crkvi, ali praktički ništa od njihova konkretnog života ne pokazuje da su kršćani. Prispodoba nam ništa ne govori u koje vrijeme gozbe je kralj došao pogledati uzvanike pa zato i ne znamo kako je dugo taj čovjek ‘bez svadbenog ruha‘ sudjelovao u svadbenoj gozbi … ali je na kraju bio nemilosrdno izbačen.
Jednako tako nitko od nas ne zna kako se dugo možeš samo zvati kršćaninom, a nekršćanski živjeti, a da to nema neke ozbiljnije posljedice. Zanimljivo je da se taj uzvanik bez svadbenog ruha na pitanje kako je uopće i ušao takav na gozbu nije nikako pokušao opravdati, jednostavno je zanijemio. Nije imao što reći, znao je da tamo ne pripada. Posljedice su bile strašne: sa svadbene gozbe biti bačen u tamu gdje je plač i škrgut zubi, a to zapravo znači ‘krajnje muke’ za čovjeka.
Prema tome, ako se u vrijeme suda tko nađe s kršćanskim imenom, a nema ‘svadbeno ruho‘, tj. nema dobrih djela, nije dostojan kraljevstva nebeskoga. Bog zove…, a ljudi odlučuju. Bog se nada i iščekuje, a pozvani ljudi su komotni: odlučuju se za manje važne stvari. Nemaju vremena za Boga, imaju važnijega posla! No neće zauvijek ostati tako.
Za kraj našeg razmišljanja. Mi kršćani jesmo ti ljudi koji su ‘napunili svadbenu dvoranu‘, mi smo se odazvali na poziv. Među kršćanima ima sigurno i onih bez ‘svadbenoga ruha’, ali o tome ne odlučuju službenici Crkve nego Bog. Biskupi i svećenici ne izbacuju pojedine kršćane iz zajednice vjernika zato što ne žive vjernički, kao što ni sluge nisu pregledavali tko ima a tko nema svadbeno ruho… to čini Bog kada dođe pogledati goste, tj. kada ljude pozove k sebi u vječnost. Nitko od ljudi ne zna kad će se taj Božji poziv za njega dogoditi.
Bog nama ljudima nudi ‘svadbeno ruho‘, nudi nam nadahnuće i jakost da živimo čineći dobro, kako bi na kraju imali materijala za ‘svadbeno ruho’.
Brojni ‘plodovi zemlje i ljudskoga rada’, za koje danas zahvaljujemo Bogu i ljudima, pokazuju da se već i u životu na zemlji gostimo u materijalnim stvarima… koristimo ih tako da bude dovoljno za sve ljude i imat ćemo ‘svadbeno ruho’ za vječni život.
