Isus i liječi i daje smisao patnji
5. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2017)
Tko iole ozbiljnije prati naše medije: televiziju, radio i novine, lako može zamijetiti kako su puni nezadovoljstva, jadikovanja, prebacivanja i predbacivanja odgovornosti za ‘teški život‘ mnogih ljudi. Jednostavno rečeno: sve samo ‘crnilo‘. I mi smo malo prije u 1. misnom čitanju slušali žalopojku valjda najpoznatijeg čovjeka patnika: starozavjetnog Joba. Govori da se kinji od jutra do večeri, a dani mu užasno brzo prolaze: poput ‘čunka‘ na tkalačkom stanu. Oni najstariji među nama znaju: što je tkalački stan i što je čunak na njemu. Čunak hitro prolazi tkalačkim stanom. Job svoju žalopojku završava riječima bez ikakve nade: ‘život moj samo je lahor i oči mi neće više vidjeti sreće‘!
U evanđelju pak smo čuli o događanjima oko Isusa koja donose nadu: najprije je čudesno izliječio Petrovu punicu, a onda i brojne druge bolesnike: koji su došli k njemu ili koje su njihovi bližnji donijeli k njemu. Ta brojna ozdravljenja brzo su se pročula pa su ga mnogi ljudi tražili i slijedećega dana. I umjesto da nastavi s čudesnim liječenjem Isus se je povukao u osamu na molitvu. Pronašao je Isus neko tako dobro osamljeno mjesto da su ga i njegovi učenici morali neko vrijeme tražiti. I rekli su mu zašto ga traže: jer ga svi ljudi traže. No, Isus se nije vratio na to isto mjesto nego je pošao u druga mjesta da i ondje propovijeda i da i ondje čini čudesa – jer, ‘zato je došao‘.
A glavna poruka Isusova propovijedanja je bila to: da Bog ljude voli. Voli ih takve kakvi jesu. Bolesne od grijeha poziva na obraćenje i raduje se kad im može oprostiti. To je jednostavna i trajna poruka kršćanske vjere: Bog ljude voli! Čak ih toliko voli da je to mnogim ljudima nezamislivo, čak i neprihvatljivo: da Bog sve ljude voli. I dobre i loše. Dobre poziva da ustraju u svojoj dobroti… loše poziva da uvide svoju ‘lošost‘ i da se za nju pokaju. Čim to ljudi učine, odmah slijedi oproštenje! Boga ne treba nagovarati na praštanje, ljude treba nagovarati da se pokaju! Ljudi se opiru, Bog dariva.
I kad to čovjek – Isusov učenik, kršćanin – shvati, onda ne može o tome ne govoriti ljudima oko sebe. Tako smo čuli apostola Pavla koji piše vjernicima Korinta da mu nije na ‘hvalu‘ to što navješćuje evanđelje nego da mu je to ‘dužnost‘! Ne samo da mi svećenici-propovjednici imamo dužnost navješćivati evanđelje nego je to dužnost svakoga kršćanina, osobito vas roditelja, djedova i baka, i svih odraslih ukućana: navješćivati evanđelje novim naraštajima! Navješćivati im riječima i primjerom – jednostavno: svojim životom. Kako dugo? Svakako ne samo do primanja sakramenta krizme nego tako dugo dok to evanđelje ne postane novim naraštajima život. Ta dužnost i nije tako teška ako navjestitelj smatra svoju vjeru važnom… jer mu onda i navještaj te vjere postaje važan, praktički nezamjenjiv. Može pritom doživljavati i neuspjehe, pa i otvorena odbacivanja, ali ne smije sustati: ponajprije ne sustati životom svjedočiti. Onako kako je bilo nedavno rečeno za ribare: ne sjesti i plakati, nego iznova činiti!
A što s patnjama i bolestima tolikih ljudi od Adama i Eve pa sve do naših dana i do konca ovoga svijeta? Lijepo je čuti da je Isus u vrijeme dok je hodao ovom zemljom mnoge bolesnike ozdravio, ali nam također nije teško zaključiti kako još puno veći broj ljudi svoga vremena Isus nije ozdravio. Doista Isus svojim ulaskom u ljudsku povijest na način čovjeka nije ljude oslobodio od patnji i trpljenja nego se je i sam u te patnje i trpljenja uključio. Konačno, i sam dolazak među ljude koji se zbio po rođenju u betlehemskoj špilji bio je poprilično razočaravajući i nekako nedostojan ljudskog rođenja, a na kraju je i odlazak s ovoga svijeta bio još više i strašan i ponižavajući: smrt na križu predviđena za zločince. Dakle, Isus jako dobro zna što znači biti čovjek i jako dobro je na svojoj koži iskusio ljudska trpljenja. I da je kojim slučajem Isus završio svoj život samo na križu to bi bio samo jedan patnik više. Ali Isus je uskrsnućem pokazao da nikakva patnja, nikakvo poniženje, pa ni sama smrt ne može čovjeka do kraja poništiti. I takav život s patnjama i nevoljama, život koji završava smrću za ovaj svijet, ima svoju vrijednost, ima svoj smisao, jer se preobražajem u uskrsnuću nastavlja u vječnosti. A ljudske patnje su poziv ljudima da upotrijebe svoje sposobnosti i svoje prilike te patnje umanjivati i ljudski život činiti ljepšim i boljim.
U navještaj takve čovjekove vrijednosti i budućnosti je apostol Pavao utrošio svoj život. To je evanđelje koje je on naviještao ljudima. To je i trajni zadatak svih kršćana, to je i naš zadatak dok ovim svijetom hodimo. Istina je da je puno puta teško živjeti, istina je da je teško patnje podnositi, ali je utješno po tom i takvom životu u sretnu vječnost putovati. Kršćanska vjera je evanđelje, a to znači radosna vijest, da kroz ovaj život u radostima i teškoćama u sretnu vječnost putujemo.
