Isus je otišao pred nama pripraviti nam mjesto

UZAŠAŠĆE – SPASOVO

(A-2023)

Danas je četrdeseti dan od proslave ovogodišnjeg blagdana Uskrsa. Sveto pismo Novoga zavjeta bilježi da je toga dana Isus uzašao na nebo. Tom događaju svjedočilo je oko 500 ljudi, kako to piše apostol Pavao u jednoj svojoj Poslanici. Piše također da su neki od tih 500 ljudi još živi, a neki su ‘usnuli’. Dakle je događaj uzašašća sasvim istinit i lako provjerljiv. Tim izrazom da su neki ‘usnuli‘ Pavao svjedoči svoju vjeru da će se ti ljudi jednom i ‘probuditi’. Bit će to po uskrsnuću. Tako za apostola Pavla smrt nije nestanak čovjeka u ništavilu nego prelazak u novi život. Nešto slično kao kad čovjek zaspi pa se slijedećeg dana probudi. Uobičajeno je da onaj tko navečer zaspi, ili usne, ujutro se budi.

Mnogi od nas znaju da se ovaj blagdan Isusova uzašašća u nebo naziva još i Spasovo. Drugim riječima: tko uzađe na nebo, taj je spašen. Tko uzađe na nebo taj je spašen od svih životnih nevolja i teškoća. Na mnogim nadgrobnim spomenicima to i piše: ovdje počivaju u miru. Pritom nitko od pokojnika stvarno ne počiva u miru u grobu. Na nekim grobovima pak je posve krivi natpis ‘Tihi dom’, jer grob nikako nije dom. Dom je mjesto gdje se živi, a pokojnici ne žive u grobu. Grob je posljednje mjesto rastanka ljudi ovdje na zemlji. I tu nam se sada valja sjetiti da je Isus rekao kako ‘ide pred nama pripraviti nam mjesto u kući svoga oca gdje ima mnogo stanova‘. U tim Isusovim riječima ističe se dostojanstvo ljudi kao najvrjednijih Božjih stvorova. Jer te svoje najvrjednije stvorove, ljude, Bog ne napušta niti nakon ‘usnuća za ovaj svijet’, nakon završetka zemaljskog života. A stvarno je krasna, divna je budućnost ljudi kada jednom dosegnu blaženu vječnost u nebu.

Zakratko se podsjetimo da je moguća i posve drukčija vječnost: ne u radosti neba nego u strahoti pakla. Kakva će mu biti vječnost to svaki čovjek bira po svojoj slobodnoj volji. Na tu čovjekovu slobodnu volju mogu utjecati i razni događaji iz života, razne ponude koje se ljudima nude: od Adama i Eve u raju zemaljskom pa do naših dana preko raznih medija – i brojnih primjera življenja raznih poznatih ljudi našega doba. Ponude su tu – mi biramo: i ja i ti.

Važno je zamijetiti i da onda dok Isus odlazi u nebo i dalje su mu na brizi i srcu ljudi. Zato apostoli dobivaju zadatak da ne stoje i samo gledaju nego da se pokrenu, neka se angažiraju – neka pođu u svijet javljati  ljudima radosnu vijest: čiji su ljudi i kamo im je stići. Bog je Stvoritelj, Bog je Spasitelj i Bog želi biti trajno društvo ljudima u nebeskoj vječnosti. Pa zato i je sam Bog po Isusu postao i čovjekom. Bog jednostavno iskustveno, i kao čovjek, zna kako je živjeti kao Božji stvor, kako je živjeti kao čovjek. Znamo za one izreke da ‘sit gladnome ne vjeruje’ i da ‘zdrav bolesnom ne vjeruje’. Tek kad to čovjek doživi na ‘vlastitoj koži’, tek onda zna kakav je to život. A znamo da Isusu baš i nisu ‘cvale ruže’ dok je zemljom hodio: rodio se u neprimjerenim uvjetima za čovjeka, u štali. Morao je bježati u inozemstvo da spasi goli život. Toliki su, dok je zemljom hodio, vrebali na njega: i onda dok je uzvišene riječi govorio i onda dok je prava čuda činio. A kakav je tek bio kraj životnog puta na zemlji: izrugan i popljuvan, ostavljen i od najbližih učenika. I raspet između dvojice razbojnika. Ništa od toga da čovjek poželi za sebe.

A onda su apostoli po nadahnuću i sili Duha Svetoga, što ćemo proslaviti za deset dana, spoznali da to sve nije bio nesretni splet životnih okolnosti nego dokaz ljubavi prema ljudima. Dokaz neizmjerne ljubavi prema ljudima. Čast je i uspjeh pripadati Isusovoj skupini ljudi.

U onoj daljnjoj prošlosti bilo je čast i uspjeh pripadati kraljevskoj ili barem nekoj velikaškoj obitelji. Još nedavno bila je čast i uspjeh pripadati komunističkoj partiji: mogao si tada biti na nekom vodećem položaju u društvu makar nisi bio za to sposoban. Kad se nakupilo previše takvih – sve je propalo. Danas nije puno drukčije premda se drukčije zove.

No, nema većeg dostojanstva, nema veće časti za ljude, nego pripadati Bogu. Sve ovo na ovom svijetu se mijenja ili čak i propada – biti Božji nit se mijenja niti propada. Isusovi učenici, onda apostoli a danas mi kršćani, pozvani smo tu radosnu vijest – a baš to znači riječ evanđelje – dojaviti ljudima. Zanimljivo je i još više neobično da javljanje te radosne vijesti nailazi na otpor kod mnogih ljudi. Zašto ljudi neće biti ‘Božji stvorovi’ nego radije slučajni ‘proizvod evolucije’? Oduvijek ima ljudi koji su u dječjoj dobi iz raznih razloga odvojeni od svojih roditelja i posvojeni od nekih dobrih ljudi. I onda su ih ti dobri ljudi kao posvojitelji podigli na noge, odgojili ih za samostalni život. I većina tih ljudi u odrasloj dobi želi saznati tko su im stvarni roditelji. Kad to saznaju neki se razvesele neki pak se razočaraju i ne mogu pravim roditeljima oprostiti što su ih se odrekli.

Evo, Bog se nas ljudi nije odrekao nego je i sam po Isusu postao i čovjekom. Prošao je radosti i teškoće ljudskoga življenja od rođenja do smrti i onda nam uskrsnućem i uzašašćem pokazao gdje nam je biti, gdje nam je vječno živjeti: u nebeskoj stvarnosti. Oh, kako smo to mi ljudi Bogu vrijedni. Nezamislivo, čudno, ali stvarno – Bogu smo vrijedni za svu vječnost u nebeskoj stvarnosti. Isuse, na nebo uzašli, našli se i mi s tobom.