Isus moli za nas kršćane da budemo prepoznatljivi u svijetu

7. USKRSNA NEDJELJA

(plavi dodatak = sv. misa u Domašincu) – (B-2018)

Dvije nedjelje za redom slušali smo Isusa kako sebe predstavlja ljudima. Najprije se predstavio kao Dobri Pastir koji se brine za svoje ovce, zatim se predstavio kao trs na kojem rastu mnoge loze koje daju puno roda. Valjda smo svaki put lako razumjeli da su i ovce i loze ustvari ljudi koji vjerom prihvaćaju Isusa uskrsloga.

Onda smo prošle nedjelje čuli neobične Isusove riječi, kojima je i završilo evanđelje: „Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge!“ Dakle je Isus svojim učenicima dao ogroman zadatak, samo po ljudskim silama zapravo i neostvariv: ljubiti jedni druge! Pritom Isus nije rekao da ljubimo one koji su nam dragi, nije rekao ni da ljubimo one koji su nam dobri, nego: da ljubimo jedni druge. Dakle i one koji nam nisu dragi, i da ljubimo i one koji nam nisu dobri.

Budući da je Isus i sam bio i čovjek pa je znao naše mogućnosti u ljubavi, znao je naše dosege u ljubavi i dobroti, to je Isus uputio nebeskome Ocu žarku molitvu za svoje učenike. Čuli smo to malo prije na početku današnjeg evanđelja. Isus moli nebeskog Oca da njegove učenike ‘sačuva u svom imenu… i da ih očuva od Zloga‘. U Svetom pismu ime nije samo ‘znak raspoznavanja‘ nego je ime ustvari ‘kompletna osoba‘,  koja to ime nosi. U naše vrijeme ime je uistinu samo ‘raspoznajni znak‘ nekoga čovjeka i često je odabrano po posve neobičnom kriteriju: po imenu iz neke sapunice, koju roditelji trenutno gledaju.

Isus moli nebeskog Oca da njegove, njegove ljude, dakle nas kršćane: ‘očuva od Zloga‘, od njegova utjecaja na njih. Dakle, Isus ne moli nebeskog Oca da njegove učenike, nas kršćane, makne iz svijeta nego da ostanu živjeti u svijetu – ali da ne postanu dio svijeta, onoga svijeta koji čini nepravde i koji iskorištava druge. Kršćanska je zajednica pozvana biti drukčija u ovome svijetu: pozvana je živjeti u ljubavi i pravednosti u nepravednom svijetu punom mržnje, nasilja, i zavisti. U toj molitvi za sve svoje učenike Isus ne nudi samog sebe samo kao dobar primjer nego im obećaje Duha Svetoga koji će  im dati i snagu da ga mogu slijediti: tako da i oni žive što sličnije Isusovom životu. Bez nadahnuća Duha Svetoga i bez sile Duha Svetoga Isusovi učenici, mi kršćani, ne znamo i ne možemo biti Isusovi. Bez nadahnuća i bez sile Duha Svetoga mi kršćani ne znamo i ne možemo biti drukčiji ljudi od onih koji nisu Isusovi, npr. nedjeljom u trgovini. Kršćani trebaju biti drukčiji za sadašnjost i drukčiji za vječnost.

Ovu molitvu nebeskom Ocu Isus upućuje kako za one prve, tako i za sve učenike do svršetka ovoga svijeta. To pak onda znači da je već onda Isus molio i za nas. A i sada Isus moli za nas, i sada na ovoj sv. misi – kako smo to čuli malo prije u evanđelju. Moli da njegovi učenici budu sačuvani od Zloga. Da budu sačuvani od đavla koji ljudima trajno šapuće, ili glasno riče, da im je Bog jalan na njihovoj pameti i sreći… da ih Bog ograničava u njihovoj kreativnosti.

Da na utjecaj đavla nisu posve imuni ni njegovi najbliži učenici pokazuje događaj s apostolom Judom, koji je svojom izdajom ispao iz društva Isusovih učenika. Tako smo u 1. misnom čitanju iz Djela apostolskih čuli zgodu izbora novog apostola na mjesto izdajice Jude. Judino napuštanje Isusa pokazuje da nije dosta izvanjski biti blizu Isusa, nije dovoljno ušima čuti što govori i očima gledati što čini, nego i naša nutrina – naše srce, kako se to običava reći – treba biti uz Isusa.

Već je puno puta bilo rečeno, a valjda će još puno puta trebati reći, da su svake godine brojni krizmanici pokazatelji takve vjerničke stvarnosti u nasljedovanju Isusa. Do ‘krizmanske‘ životne dobi, kroz odgoj u kući i na vjeronauku, oni su posve dovoljno naučili o Isusu i kršćanskoj vjeri. Kroz to sve vrijeme su i praktički bili vježbani da žive po kršćanskim vrednotama, sve su to u zadovoljavajućoj mjeri primili i bili poučeni, ali ako to nisu prihvatili svojom nutrinom – sve će to lako i brzo ostaviti. Ostavit će to kao teret koji ih sputava u mladenaštvu, u življenju po vlastitoj želji i bez obaziranja na Božja nadahnuća i pozive. Ta nadahnuća i te pozive još će jedno vrijeme, više ili manje jasno i glasno, čuti u svojoj nutrini, ali će ih onda u gluhoći svoga srca odbiti i zaboraviti.

U tome odustajanju od kršćanskih vrednota, o kojima su poučeni, jako će im ‘pomagati‘ opći mentalitet mnogih ljudi našega vremena i osobito mediji koji bučno i blještavo pune ovaj svijet idejama da je Bog ljudima ne samo nepotreban nego da ih Bog zapravo sputava u punom razvijanju života. Kad čovjek s Bogom i s vječnosti više ne računa, onda mu preostaje samo jedno: ‘živi i uživaj dok možeš… dok traje neka traje‘. Neki od tih ljudi onda postanu i jako borbeni protiv Boga i vjere. Teško je reći točno zašto su takvi, ali možda zato jer ih makar i samo usputno spominjanje Boga i vjere podsjeća na ljudsko porijeklo: od Boga smo stvoreni da s Bogom ovim svijetom putujemo i da Bogu u nebo dođemo.