Isus nas poziva na život koji vodi u vječnost neba

6. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2017)

Prošle nedjelje slavili smo ‘Dan života‘ uz promišljanje kako ljudski život ima svoja konkretna razdoblja: djetinjstvo, mladenaštvo, zrele i aktivne godine i onda staračko doba s više ili manje godina na plećima. Dakako, prijelazi u pojedina razdoblja nisu čvrsto određeni nego su postupni i svako razdoblje ima svoje lijepe i teške stvarnosti. I na kraju ono najvažnije: cijeli ljudski život ima svoj pravi smisao i vrijednost u vječnosti koju Bog daruje ljudima! Bez te vječnosti ljudski je život unaprijed ‘izgubljena utakmica‘, ma kako dugo trajalo i ma kako lijepo bilo.

No, životno putovanje kroz različita životna doba i situacije nije uvijek idilično: toliko je toga što nas veseli i toliko toga što nas žalosti i živcira. Dakako, drugi to čine nama, i mi to činimo drugima. Često puta je tako da si svatko misli kako je ‘onaj drugi’ više kriv pa onda često i teže dolazi do pomirenja među ljudima.

Danas smo u evanđelju čuli da takva ljudska ponašanja nisu Bogu nepoznata i strana. Pa, konačno kako naš Stvoritelj ne bi znao kakva je stvorenja stvorio?! A dao je Stvoritelj i upute svojim stvorenjima kako da se u životu ponašaju: to su poznate nam Božje zapovijedi. Nema ih puno, samo deset, a pokrivaju sve ljudsko ponašanje: i prema Bogu i prema samome sebi i prema bližnjemu. No, jedno je znati Božje zapovijedi, a drugo je živjeti po njima. I zato nerijetko dolazi do nesporazuma i sukoba među ljudima. Zato nam je naš Stvoritelj dao i upute kako da nesporazume prevladamo: onako kako to i sam Bog čini – opraštanjem.

U svemu našem životu, u svim našim riječima i djelima najvažnija i najbolja je ‘preventiva‘. Prije bilo kojeg djela ili govora promisliti o posljedicama koje će iz toga izaći. Život se ne sastoji od dobrih i loših namjera, nego od dobrih i loših djela. Malo vrijedi reći ‘nisam ništa loše mislio‘, ako sam svojim riječima i djelima napravio štetu svome bližnjemu: bilo materijalnu bilo duhovnu, ako sam umanjio njegovo dostojanstvo. Bog ozbiljno upozorava nas kršćane da bližnjega ne stavljamo na ruglo, da tuđe tajne ne iznosimo u javnosti, da se tuđim grijesima ne zabavljamo i da njima ne prikrivamo vlastite grijehe. Uvijek je lakše prepričavati tuđe grijehe nego se baviti svojima. Nažalost, to se ne događa samo tamo nekim nevjernicima i bezbožnicima nego i nama vjernicima. Toliki ljudi teško prešućuju što su o drugima čuli, a svoje će tajne vješto skrivati od drugih.

Život u skladu s Božjom voljom zapravo je život u skladu s našom naravi. Bog nas je stvorio na svoju sliku i potpuno smo svoji tek kada smo potpuno po Božjoj volji. Zato i osjećamo mir i radost dok vršimo Božju volju, a nemir i nesreću kada se odmetnemo od Boga i živimo po svojem.

Ono što je zanimljivo jest činjenica da Bog jasno govori da čovjek ima mogućnost izbora, ali da svaki izbor nije jednako dobar jer jedan vodi u život, a drugi u smrt. To je istina koju je potrebno jače izgovarati u ovo vrijeme relativizma u kojemu nas se želi uvjeriti da je svejedno za što se opredjeljujemo i kako se ponašamo.

Valja neumorno ponavljati da nije svejedno i da ne može biti jednakovrijedno ono što čovjeka spašava i ono što ga upropaštava.

Da bi čovjeku izbor bio jasan i kvalitetan, potrebno je upoznati Mudrost Božju. Zato je bitna redovita i trajna poduka u vjeri. Poduka koja se ne prekida s prestankom djetinje dobi, s primanjem sakramenta krizme, nego se baš tada intenzivira, pojača, jer je kršćanstvo prvotno usmjereno zrelim, odraslim ljudima.

Neobično je promatrati kako kršćani imaju vremena ‘za sve‘, pa čak i za nešto što je posve suprotno kršćanskoj vjeri – npr. noć vještica – a za pouku u vjeri i za čitanje Biblije nikada nemaju vremena. Nitko tko doista iskrena srca upozna i susretne Isusa Krista ne može ga odbaciti jer odbacivanjem Boga odbacuje i sebe: biće koje je stvoreno na Božju sliku. Sveti papa Ivan XXIII. je govorio da je Crkva poput staroga bunara u kojemu je uvijek svježa voda. Čak i onda kad je taj bunar pomalo neugledan u njemu je ipak svježa voda.

Svaki čovjek koji je iole upućen u Bibliju može dosta lako zamijetiti da je Božja objava čovjeku, Božje obraćanje čovjeku, bilo postupno. Započelo je s Abrahamom a vrhunac je ostvaren u Isusovim riječima i djelima. Bog je uvijek isti: i u vrijeme Abrahama, i u vrijeme Mojsija, i u vrijeme apostola, i u vrijeme nas i naših suvremenika… ali mi ljudi nismo isti. Ljudski rod skupno i ljudi pojedinačno doista napreduju u spoznaji i svijeta i samih sebe. Svijet je stvoren tako čudesno i tako veličanstveno da sve ljudske generacije imaju što raditi u njegovom otkrivanju i u njegovom poboljšavanju… tako da ni jednoj generaciji ljudi ne može biti ‘dosadno’ u svijetu zbog besposličarenja. A dosada i besposličarenja je doista opasno za ljude: to se najbolje vidi po današnjoj mladoj generaciji: mnogi od njih nemaju nikakva zaduženja i obveze u kući, na gruntu, a i škola im je nedovoljno zanimljiva… pa stalno traže nove senzacija i uzbuđenja: na internetu, u zabavi i tulumarenju koje se upotpunjuje i drogom… i kad sve to imaju: opet su duboko nezadovoljni. Toliko toga bi mijenjali, čak i cijeli svijet oko sebe… a sami sebe ne mogu promijeniti, ne mogu si urediti vlastiti život. Jedan od razloga je sigurno i u tome što su se rano, odmah iza krizme, oslobodili od Boga i Božjih nadahnuća za svoj život. A kako  je čovjek Božji stvor to se bez Boga čovjek izgubi. Nešto slično kao i kad automobili koji su napravljeni za vožnju po cesti, lako zapnu izvan ceste, osim ako su specijalno prilagođeni za vožnju izvan ceste. Božji stvor – čovjek – se ne smije odvojiti od Boga ili kad se je već odvojio mora se vratiti Bogu da bi imao puninu života: koliko je to moguće već ovdje na zemlji, a onda u punoći s Bogom, svojim Stvoriteljem, u vječnosti.

Zato nas uskrsli Isus poziva svake nedjelje na druženje s njim kako bismo se dobro poznavali i u vječnosti kao ‘stari znanci’ susreli i živjeli.