Isus naviješta radosnu vijest i zove nas za suradnike

3. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2020)

U našem svijetu postoje mnoga mjerila: za dužinu, za težinu, za obujam i tome slično… a postoje i mjerila ljudske uspješnosti i ljepote kao i mjerila razvijenosti nekoga mjesta ili kraja, pa i same države. Znamo da nije svima sve jednako lijepo i dobro. A valjda bi bilo sve previše monotono kad bi svima isto bilo lijepo… i bilo bi previše dosadno kad bi se svi ljudi jednako ponašali. Razlike svake vrste su poželjne ako nisu nepravedne i ako nekome ne čine štetu.

Tako smo u 1. misnom čitanju čuli kako je jedna pokrajina za pripadnike židovskog naroda bila smatrana mračnom i zaostalom, manje vrijednom. Jednostavno su je nazivali ‘Galileja poganska‘. Tako da su mnogi Židovi doslovce izbjegavali svaki kontakt sa stanovnicima Galileje. No, u 1. misnom čitanju čuli smo kako već prorok Izaija najavljuje veliku i pozitivnu promjenu koja će se zbiti za Galileju i njezine stanovnike u budućnosti. Galileja više neće biti mračna nego će njezina svjetlost obasjavati ljude cijeloga svijeta. Prorok Izaija ne zna kad će to biti, ali zna, siguran je da će to biti. Njegova sigurnost ima temelje u Božjoj objavi koja je dana njemu za ljude mnogih generacija. I doista su prošle mnoge generacije ljudi kroz osam stoljeća dok se nije počela ispunjavati ova njegova najava.

O ispunjenju najave proroka Izaije piše današnje evanđelje. Čuli smo kako Isus iz Judeje, gdje ljudi sebe smatraju velikima i vrijednima, dolazi u prezrenu Galileju. Zašto? Pa možda zato jer su Judejci u Isusu gledali svoga zemljaka koji im mora povlađivati, koji tu mora najviše čuda učiniti i tako Judeju učiniti još poznatijom i značajnijom. Judejci su imali svoja razmišljanja o Bogu, svoja razmišljanja o obećanom Mesiji. Po njihovom shvaćanju Mesija u svijetu mora djelovati na njihov očekivani način. Lako nam se sjetiti kako su Isusu u Nazaretu prigovorili ‘što se  pravi važan‘ kad oni znaju ‘čiji je on‘, oni znaju tko mu je otac i majka, tko su mu braća i sestre… znaju mu bližu i daljnju rodbinu. I što bi on sad njima ‘solio pamet‘? A okupili su se Nazarećani u sinagogi – mi bi danas rekli u crkvi – u velikom broju jer su već čuli o njegovim  čudesima koja je činio po raznim mjestima, tako da su se  nadali kako će u gradu svoga odrastanja učiniti još veća, još  spektakularnija čudesa. I kad nije ispunio njihova očekivanja, htjeli su ga strmoglaviti niz brijeg i tako ga  ubiti.

Ljudi Galileje nisu toliko držali do sebe. Galilejci su bili ljudi različitih i vjerskih i narodnih skupina i već samim time su lakše prihvaćali jedni druge pa onda i nove ideje, i nove poruke. A Isus je donio tako lijepu i utješnu poruku, upravo evanđelje – radosnu vijest, da Bog sve ljude neizmjerno ljubi i u toj ljubavi ih poziva da žive dostojanstvo Božjih stvorova. Riječju i primjerom pokazuje kako se to dostojanstvo Božjih stvorova živi i onda pridodaje utješnu poruku: da učinjene grijehe, pa i one najteže, Bog oprašta. Bog rado i besplatno oprašta uvijek kad se čovjek kaje za grijehe.

Danas smo čuli posve jednostavan Isusov poziv: „Obratite se!“ Nama najpoznatiji obraćenik jest sv. Pavao koji je prije obraćenja, dok se još zvao Savao, bio žestoki progonitelj kršćana. Jučer je bio spomendan njegova obraćenja. Isusov temeljni poziv na obraćenje jest poziv da druge ljude, svoje bližnje, ne smatramo svojim neprijateljima, niti da nam oni budu prilika da ih iskoristimo – osobito onda ako su manje okretni i manje sposobni od nas – nego da su drugi ljudi, naši bližnji, poziv i prilika za suradnju. To znači da sposobnosti drugih ljudi kojima su oni obdareni od Boga budu dopuna našim sposobnostima koje smo mi primili od Boga. Dakako, vrijedi i obrnuto: da moje sposobnosti budu dopuna nedostajućim sposobnostima naših bližnjih! Nedavno smo čuli o drugim obraćenicima: o mudracima s istoka – poznati nam kao sveta tri kralja – koji su nakon susreta s Isusom, premda tek s djetetom Isusom, otišli drugim putem u svoju zemlju. Tko se susretne s Isusom, ne može dalje nastaviti istim načinom života.

Naš prvi susret, prepoznatljivi susret, dogodio se na krštenju. Istina je da smo kao mala djeca bili kršteni po želji naših roditelja, koje su u tom času dopunjavali i podupirali naši krsni kumovi, no ipak se i u našoj djetinjoj duši dogodio prvi susret s Bogom. Tijekom odrastanja naša nam je obitelj pomagala da taj prvi susret dalje raste i razvija se. U kasnijem životu, u svakoj molitvi, u primanju sakramenata, i po nedjeljnim sv. misama taj prvotni susret postaje za nas sve svjesniji i kvalitetniji. Ništa veliko, ništa spektakularno, ali se doista razvija. Nekako onako kao što se jednom posijano sjeme razvija i raste svakoga dana. Dan za danom to izgleda slabašno, neprimjetno, gotovo beskorisno, a onda nas obraduje svojim plodom. Da, tako je i s našim kršćanskim životom poslije posijane klice vjere na krštenju. Naravno, ako su naši roditelji i kumovi posustali u njegovanju i rastu toga prvoga susreta, onda je malo od toga prepoznatljivo u životu inače krštenoga čovjeka.

Svi smo mi kršteni pa je dobro pitati se i odgovoriti si, onako u nutrini svoje duše, kakvi smo kršćani? Mi ovdje i oni naši doma. Može se sad netko i rasrditi što to župnik pita. Tu nam učenici i studenti mogu pomoći: ako znam dobar odgovor, nije važno tko me pita i što me pita.