Isus za nas moli da dadnemo svoj dio životom

7. USKRSNA NEDJELJA

(B-2024)

         Još ne tako davno, a ponegdje valjda i danas, znali su se okupiti prijatelji i rodbina oko roštilja ili kotlovine. Pritom je nerijetko više njih donijelo svoj prilog za to druženje: netko meso, netko povrće, pokoji kolač i nešto za piće. I onda se to zajednički jelo i pilo. I nije bilo toliko važno što je tko donio, važno je bilo druženje. Naravno, oni ‘pedantni’ su ponešto od toga i primijetili i potiho komentirali. Dobri prijatelji nisu cjepidlačili što je tko donio i što je tko pojeo i popio. Druženje je bilo glavno. Sad su mobiteli i Internet jednostavno ubili to druženje. Malo tko više ima i vremena i volje za takvo druženje. Zapravo našlo bi se vremena kad bi se imalo volje.

Nešto slično događa se i u zajednici vjernika: u župi. Prečesto se primjećuje kako se mnogi u djelovanju župne zajednice oslanjaju na ‘one druge’. A tih ‘drugih’ polako ili ubrzano nestaje pa tako nestaje i zajedništva. Razlog je vrlo jednostavan: neka drugi pjevaju, neka drugi čitaju. Više puta se dogodi da netko zamoli zajedničku molitvu za nekog bolesnika ili bolesnicu, ili pak za uspjeh operacije i tome slično. Čak tu prošnju za molitvu ponekad donesu i susjedi, rodbina ili prijatelji, jer oni koji žele da se za njihove potrebe moli ‘nemaju vremena’. Mi platimo, a vi molite! A u molitvi je važna, najvažnija vjera s kojom se Boga moli. Već je više puta rečeno da Isus nije činio čudesa zato da ljude potakne na vjeru, još manje da ih zadivi onim što on može učiniti – čudo je činio onda kad je već živjela vjera onih koji mole da Isus to može učiniti.

Velike darove, brojne darove Bog dijeli ljudima kad mu vjeruju. No, Božji darovi mogu biti i odbijeni. Najjasniji primjer takvog odbijanja je jedan od apostola. Taj je apostol tri godine u Isusovoj školi slušao zadivljujuće riječi i gledao veličanstvena čudesa da bi na kraju izdao Isusa. Još je na kraju htio zaraditi na Isusu kroz izdaju, prodao ga je za trideset srebrnjaka. Sad znamo tko je to bio: apostol Juda.

Primjer apostola Jude trebao bi nas potaknuti na pita-nje: jesmo li mi kršćani samo na riječima, samo na prigodnim događanjima po božićnim i uskrsnim običajima. I na proslavama prvih pričesti, krizmi i vjenčanja. Malo je to i premalo, čak zavaravajuće. To bi bilo nešto slično kao da u prometu poštujemo znakove i prometna pravila samo onda kad je policija u blizini. A prometna pravila i znakovi su uvijek u službi sigurnije vožnje. Zato i nije baš velika usluga kad mediji javljaju gdje toga dana policija kontrolira brzinu, alkohol i mobitel u upotrebi. Znači tamo gdje policija ne kontrolira… tamo se može voziti po svome, bez poštivanja prometnih pravila i znakova. I onda se događaju prometne nesreće, s više ili manje materijalne štete i stradanja ljudi.

Nije bez veze to što uskrsli Isus svake nedjelje poziva svoje učenike, nas kršćane, na druženje s njim i s našim bližnjima – ne oko roštilja i kotlovine nego na nedjeljnu sv. misu. A ima podosta roštilja i posuda za kotlovinu po gruntima koji već dosta dugo nisu nikoga oko sebe okupili. Dakle, nedjeljnu sv. misu bismo mirne duše mogli prozvati: radni sastanak kršćana, Isusovih učenika.

Zašto bismo svaku sv. misu mogli nazvati ‘radnim sa-stankom kršćana’. Pa prođimo zakratko kroz slavlje sv. mise. Tu nakon pozdrava, odmah na početku bivamo pozvani da se prisjetimo onih naših riječi i postupaka koji su kvarili naše međuljudske odnose – mi to jednostavno zovemo našim grijesima. Onda slušamo odlomke iz Biblije kako bismo čuli kako su brojne generacije ljudi, mnogo godina prije nas, doživljavale Božje djelovanje u svijetu. Nekad je to bilo za pohvalu, nekad je to bilo za pokudu ljudima. Pa i danas je tako da se brojne kršćane može pohvaliti za kršćansko življenje, a broj-ni kršćani po malo čemu pokazuju da su stvarno kršćani.

Važno je znati i zanimljivo je čuti da se Bog nad takvim ljudima nije razočarao niti rasrdio. Nije se razočarao nego ih je pozvao na promjenu, promjenu na bolje. Tako čini i danas. Isus je tu najjači primjer: i po riječima koje je ljudi-ma govorio i po čudesima koja je među ljudima činio.

Danas smo čuli da Isus za ljude moli. Ne moli samo za svoje učenike onih davnih vremena. Isus moli i za sadašnje svoje učenike – dakle moli i za nas danas. Moli da mu budu uspješni svjedoci. Svjedoci čega? Svjedoci beskrajne Božje ljubavi prema ljudima. Ne može čovjek biti tako zao, ne može čovjek biti tako loš, da ga Bog ne bi volio. Ali može, ali može čovjek biti tako loš da tu Božju ljubav odbaci. Svi se više-manje sjećamo dvojice razbojnika na križu uz Isusa. Jedan je molio za oproštenje drugi je nastavio u svom stilu tražiti od Isusa oslobođenje iz trenutne situacije da može nastaviti po svome. Onaj koji je molio za oproštenje to je oproštenje i dobio uz vrlo jasno obećanje: „Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Onaj drugi razbojnik je ostao u svojoj zloći: na zemlji je činio zločine i nastavio je vječnost u zlu, u paklu. A bila je tako divna prilika da mu vječnost bude bolja, da mu bude sretna.

I svatko od nas bira svoju sadašnjost koja ga usmjerava prema budućnosti koja na kraju postaje i njegova vječnost. Uskrsli Krist nam pomaže u sakramentima i svakoj nedjeljnoj sv. misi da mu budemo vjerodostojni svjedoci. Ne mora nam nedjeljna sv. misa izgledati nešto posebno, ne mora biti ‘tulum’ za oči i uši, ali je svaka sv. misa stvarnost koja kršćane već 2.000 godina vodi i nosi kroz život. Nemamo tu na sv. misi ni roštilja ni kotlovinu – imamo uskrslog Isusa. Odazovimo se njegovu pozivu da bismo mogli životom svjedočiti da smo njegovi učenici. I to već sada: već ove 2024. godine, kako u našoj kući, tako i u našoj župi i na svome radnom mjestu. Pozvani smo – Isus s nama računa.