Isusovo uskrsnuće je temelj i najava naših uskrsnuća

U  S  K  R  S

(B-2021)

Rano je nedjeljno jutro. Za učenike, prijatelje i simpatizere Isusa iz Nazareta protekli je tjedan bio iznimno buran, osobito posljednja tri dana. Ma kako je samo par dana prije bilo zanosno i svečano: razdragano mnoštvo klicanjem je pozdravljalo Isusa na ulicama Jeruzalema. I da je samo malo jače podviknuo mnoštvo bi krenulo u oslobađanje najprije glavnoga grada Jeruzalema, a onda i cijele zemlje. U oslobađanje od tuđinske rimske vlasti. Ali Isus nije podviknuo nego su na Isusa počeli vikati. Najprije nekolicina glasnih kojima se priključivalo sve više ljudi. I nisu ti ljudi vikali ‘uaa, uaa’ nego ‘raspni ga, raspni’. Vikali su to i oni koji su malo toga korisnoga napravili u svom životu. Pitanje suca Pilata ‘a što je kriv’ ljudi nisu htjeli ni čuti, a kamoli na pitanje odgovoriti. Zapravo, odgovor je bio uvijek isti: ‘raspni ga, raspni’. I Pilat je posluhnuo mnoštvo: da spriječi moguću pobunu Pilat je radije žrtvovao nevinog čovjeka, Isusa. Naime, i sam je izjavio da na njemu ne nalazi nikakve krivice. I raspeli su Isusa te su ga nakon strašne smrti položili u grob. A učenici su netragom nestali ustrašeni da se i s njima ne dogodi što se dogodilo s Isusom. Ako sebe nije spasio on koji je činio čudesa: ozdravljao teške bolesnike, oživljavao mrtvace – što onda mogu očekivati oni koji ništa od toga ne mogu učiniti.

I, onda, rano ujutro – još za mraka – jedna žena dolazi do Isusova groba. Čuli smo: bila je to Marija Magdalena. Zašto Marija Magdalena? Zašto ne netko drugi? Zašto ne učenik Petar koji se prije toliko junačio? O Mariji Magdaleni znamo malo. Znamo da je prije susreta s Isusom imala, najjednostavnije rečeno: nesređen život. Toliko nesređen da su je izbjegavali svi oni koji su nešto držali do sebe. I onda joj se posrećilo: jednog je dana susrela Isusa. Taj susret ju je izmijenio. Odmah ju je i potpuno izmijenio. Ostala je ona i dalje Marija Magdalena, ali je postala ‘druga žena’. Po Isusu je njezin život postao drukčiji. Zato je za nju Isusova jeziva i sramotna smrt na križu bila strašan udarac: gubitak životnog oslonca. Što će sada biti s njom? Ostali Isusovi učenici se mogu vratiti svom prijašnjem životu, svojim ranijim zanimanjima… ali što  će ona? Ona se ne želi vratiti u svoj prijašnji nesređeni način  života. Iz opisa današnjeg evanđelja vidimo da je bila poduzetna i hrabra žena. Ide tamo gdje se drugi ne usuđuju doći.

Ipak, žena je sama, mrak je, i valjda joj je srce ubrzano kucalo. A onda – šok. Kamen s Isusova groba je maknut. Bio je to toliki šok, toliko iznenađenje, da ona nije niti zavirila u  otvoreni grob nego se odmah okrenula i otrčala k dvojici  Isusovih učenika – Petru i Ivanu. Trčala je s neočekivanom vije- sti: da je kamen s groba maknut! Neka oni, hrabri muževi, provjere zašto je kamen maknut, što se dogodilo s onim tko je bio u grobu? Mlađi Ivan trčao je brže i duže pa je prvi stigao na grob: no i on je samo zavirio u grob i pričekao Petra koji je išao za njim. Još dok su svi apostoli kroz tri godine s Isusom se družili i putovali, Petar je često bio prvi. Tako je i sada prvi ušao u grob i vidio je povoje kojima je bilo omotano mrtvo Isusovo tijelo i ubrus s Isusove glave. Mrtvog Isusa nije bilo u grobu. Nisu znali što se tu zbilo, tko je tu ‘umiješao svoje prste’. Tek su pedeseti dan, po primitku Duha Svetoga spoznali što se dogodilo i tek su onda dobili hrabrost razglasiti ljudima taj događaj. Razglasili su i posljedice toga događaja za sve ljude koji vjerom uskrslog Isusa prihvate.

A posljedice toga događaja su najava uskrsnuća ljudi, svih ljudi. No, uskrsla budućnost neće za sve ljude biti jednaka. Budućnost koja će postati vječnost jest raj ili pakao. Zato je Isus ljudima dao upute, riječima i primjerima, kako se ponašati, kako živjeti da ta vječnost bude sretna – da bude raj. Tako smo u 1. Misnom čitanju čuli kako je apostol Petar  podsjetio ljude na Isusov zemaljski život kada je ‘prošao zemljom čineći dobro’.

Tim podsjetnikom na Isusov zemaljski život Petar je sve ljude pozvao da ga u tome slijede: da i oni prođu zemljom čineći dobro. Dakako, to je lakše reći nego činiti. No, ipak, to treba činiti. Zato uskrsli Isus svake nedjelje poziva svoje učenike – nas kršćane – u svoje društvo. Postaje nazočan na svakom sastanku gdje se dvojica ili trojica, ili više njih, skupi u njegovo ime. Taj sastanak mi nazivamo jednostavno sveta misa, poneki put i euharistija. Eto, zašto kršćani sudjeluju na nedjeljnoj sv. misi: pa uskrsli Isus je tu! On je tu stvarno nazočan. I zato malo toga za kršćane može biti važnije i vrednije nego je susret sa sada živim, uskrslim Isusom. Samo mlaki i nemarni kršćani u tome ne sudjeluju. Dakako, niti zbog toga uskrsli Isus, iz velike ljubavi prema ljudima, ne odbacuje takve kršćane nego ih uporno zove na promjenu, na poboljšanje. To je ono što mi kršćani jednostavno zovemo obraćenje: možda će ipak jednom taj zov čuti i posluhnuti. Dok smo živi… nikad nije kasno.

Tko tako živi, piše sv. Pavao u svojoj Poslanici Kološanima već je ‘suuskrsnuo s Kristom’ makar još ovim svijetom hodi: i u radostima i u teškoćama. Krajnja budućnost koja postaje vječnost za Kristove ljude je život u slavi neba. Mali, sasvim mali osjet te radosne vječnosti doživjet ćemo, (a mi na poldanjoj sv. misi smo već doživjeli), danas u svečanom blagovanju probranih uskrsnih jela ovoga uskrsnog jutra. Po uskrsnuću i ovaj naš prolazni i smrtni život ima smisla, ima trajnu vrijednost – jer nikada neće prestati i mi nećemo nestati. Mi ćemo se kao i uskrsli Krist preobraziti iz ovoga života u vječni život. Zato kršćanskim svijetom trajno odjekuje čestitka: sretan Uskrs.