Isusu je stalo do nas i vječnost nam nudi

13. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2018)

Od vremena do vremena svijetom se proširi radosna vijest da je pronađen neki uspješni lijek protiv nekih teških, smrtnih bolesti. I doista je napredak medicine praktički iskorijenio neke bolesti koje su u prijašnjim vremenima bile pogubne za mnoge i mnoge ljude. Ovih dana kod nas je, npr.  aktualno cijepljenje protiv ospica.

I koliko god se – i to posve opravdano – radujemo tim dostignućima medicine, to ipak u dubini svoga bića osjećamo kako su sva ta postignuća samo za kratko produljila ljudski život. Na kraju svi ljudi ipak moraju umrijeti. Mnogi još dodaju da je to ‘jedina pravica na svijetu‘. Ali nije baš ni poželjna ni utješna ta ‘jedina pravica‘. Malo prije smo čuli puno poželjniju i utješniju poruku: „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih…. Jer Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti.“ Dakle, već je Bog starozavjetnog pisca Knjige Mudrosti, nadahnuo da napiše tu čudesnu poruku. Ne zaboravimo da taj starozavjetni pisac još nije imao iskustvo druženja s uskrslim Isusom – jer je Isus više stoljeća kasnije uskrsnuo – a imao je iskustvo umiranja ljudi oko sebe. Pa kad je ipak napisao tako smjelu i ohrabrujuću poruku za sve ljude, to onda pokazuje da to on i nije pisao iz svoje glave, svojom mudrošću, nego je to bilo nadahnuće samoga besmrtnoga Boga.

Napisao je sveti pisac Staroga zavjeta i kako je u svijet ipak došla smrt: ‘đavlovom zavišću‘. Zavist pak je teška bolest, bolest koja uzrokuje mnoge nevolje brojnim ljudima. Od zavisti trpe i oni koji su zavidni, a trpe i oni kojima se zavidi.

U taj i takav svijet mnogih zavidnih ljudi ušao je Bog po Isusu: postao je i čovjek. I to je postao na način na kojemu mu ne možemo zavidjeti: rodio se u štali. S trideset godina postao je poznat i popularan među ljudima: čudesno je govorio i čudesno je ozdravljao. Sve za pet! No, ni to nije išlo posve glatko: i nakon zadivljujućih riječi i nakon čudesnih ozdravljenja opet se našlo ljudi koji su ga htjeli smaknuti.

U današnjem evanđelju susrećemo Isusa čudotvorca: ne samo da je čudesno izliječio nekog teškog bolesnika nego je već umrlu djevojčicu oživio. I dok su se svi okupljeni divili njemu što je to učinio on se brine za drugoga: podsjeća ljude da djevojčici dadu jesti. Jer znao je Isus da tako teško bolesna djevojčica sigurno više dana nije ništa jela. Tim činom Isus je pokazao koliko smo mi ljudi Bogu važni. Zato nije u pravu đavao koji zavodi ljude na pobunu protiv Boga jer ga predstavlja zavidnim na ljudsku sreću. A zapravo je đavao zavidan ljudima što imaju Boga za tako dobrog prijatelja, kako je to i napisao starozavjetni pisac u Knjizi Mudrosti, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju. Ne, ne i ne! Bog nije ljudima zavidan nego su oni za njega vrhunska stvorenja i pripravio im je takvu vječnost da je to nama ljudima jednostavno nepojmljivo. Sv. Pavao je jednom prilikom napisao da je bio u ‘trećem nebu‘ i da je iskusio da je Bog ljudima pripravio stvarnosti koje ‘ljudsko oko nije vidjelo, uho nije čulo niti su to ruke opipale‘. Nije se apostol Pavao trudio s više pojedinosti opisati neopisivo, opisati nebo, nego je samo istaknuo da je to nešto neviđeno, i ljudskim osjetilima nedohvatljivo.

I tko povjeruje u tu veliku Božju darežljivost prema ljudima postaje sposoban i sam biti darežljiv prema svojim bližnjima. Upravo o tome piše apostol Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima, kako smo to čuli u 2. misnom čitanju. Apostol hvali vjernike Korinta na velikodušnosti koju su pokazali i govori im da ta velikodušnost posve sigurno neće ostati od Boga nenaplaćena. A k tome je moguće da već i ovdje na ovom svijetu i oni koji sada svojim darom potpomažu druge  budu jednom potpomognuti od istih onih kojima sada oni pomažu. U tom smislu postoji priča da ćemo u nebu naći ono, i samo ono, što smo darivanjem svojih bližnjih pred sobom u nebo poslali. Sve drugo, što je bilo i ostalo naše na ovom svijetu, ostat će ovdje na zemlji.

Još nešto treba danas zapaziti: umrla djevojčica ne bi bila oživljena da njezin otac to nije Isusa zamolio! Bio je taj čovjek ‘nadstojnik sinagoge‘ – mi bi valjda danas rekli upravitelj sinagoge – i nije mu bilo teško, nije mu bilo ‘ispod časti‘, moliti na koljenima – čuli smo da je pao Isusu pred noge – moliti za svoju kćerku, koja je u vrijeme njegova odlaska od kuće još bila živa. Kako su samo morale biti duge minute za toga čovjeka kad Isus na njegovu tako poniznu molbu ništa ne odgovara. Isus nastavlja i dalje poučavati ljude, kao da i nije primijetio ovog čovjeka u velikoj nevolji. I kad je, onako sa strane, čuo da je djevojčica već umrla Isus hrabri njezina oca da i dalje vjeruje u njegovu pomoć koju je došao tako žarko moliti.

Isus ima vremena: Isus ima vremena i za zdrave i za bolesne. Da, Isus ima vremena za ljude – a koliki ljudi imaju vremena za Isusa? Sudjelovanje u nedjeljnoj sv. misi samo je jedan od pokazatelja – i to poprilično važnog pokazatelja – čovjekovog odnosa prema Bogu. Jer iz tog čovjekovog odnosa prema Bogu nastaju i razvijaju se i svi čovjekovi odnosi prema čovjeku, prema svome bližnjemu. Jer samo po Bogu moj bližnji, koji mi nije nikakav rod, postaje stvarno moj bližnji – jer je i on Božji stvor. I moj bližnji je netko koga Bog voli. Eto, tome nas želi poučiti, u tome nas želi vježbati, svaka nedjelja: u obiteljskom i prijateljskom druženju i u druženju s uskrslim Isusom. Zanemarivanje takvog života nedjeljom čovjeka dovodi u sve veće nezadovoljstvo i životni nemir. Bog nam je dao lijek protiv nezadovoljstva i životnog nemira: dao nam je samog sebe u sv. misi, dao nam je obitelj u kući i dao nam je prijatelje za društvo. Uzimajmo taj darovani lijek što češće. Uzimajmo ga i onda kad smo već oboljeli, a uzimajmo ga i iz preventive: da ne obolimo na duši. Da ne padnemo u očaj zbog životnih teškoća. Bog nam se nudi.