Iz vjere se rađaju čudesa, a ne rađa se vjera iz čuda
27. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2013)
Prošle nedjelje slušali smo u evanđelju Isusovu prispodobu o zamišljenom razgovoru između stanovnika raja: Abrahama, i stanovnika pakla: bezimenog bogataša. U tom razgovoru prenesena nam je važna poruka: da se po svom načinu života na zemlji mi ustvari već opredjeljujemo i za svoj život u vječnosti. Naravno, ta poruka ne može dotaći one ljude koji s vječnošću jednostavno ne računaju nego smatraju da je sva čovjekova stvarnost samo ovo što se živi na zemlji. Na prvi pogled možda izgleda da je tim ljudima koji ne računaju s vječnošću nekako ljepše, ili bar jednostavnije živjeti, jer od života ‘zgrabe što se da zgrabiti‘ i onda umru. No, upravo to ‘grabljenje života‘ pokazuje čovjekovu čežnju da dohvati sve više i više, i još više, i da ga zapravo taj život na zemlji nikada do kraja ne usreći. Tek vječni život u društvu svoga Stvoritelja može čovjeku donijeti puni mir i sreću. A Stvoritelja prihvaćaju vjernici i oni sa vječnim životom računaju. Kršćani su ‘posebni vjernici‘, posebni po tome što vjeruju da je taj Bog došao čovjeku tako blizu da je proživio jedan zemaljski život sve od začeća i rođenja do smrti. Zato je Bog kao čovjek mogao i umrijeti, da bi onda uskrsnućem pokazao da smrt nije posljednja stvarnost u životu čovjeka.
Mi, kršćanski vjernici, u Katoličkom katekizmu o vjeri vrlo sažeto čitamo ovo: ‘vjera je odgovor na Božju objavu‘. Dakle, Bog se ljudima objavljuje – na razne načine – i oni koji toj objavi vjeruju jesu ‘vjernici‘. Malo prije smo u evanđelju čuli apostolsku zamolbu Isusu: „Umnoži nam vjeru!“ Apostoli su bili vjernici, vjerovali su da je Isus od Boga poslani Spasitelj, ali je ta vjera nailazila na mnoge poteškoće i sumnje iz raznih razloga. Zanimljivo je i značajno čuti da su apostoli molili Isusa da im ‘on umnoži vjeru‘. Dakle, svjesni su da je oni samima sebi ne mogu umnožiti, pojačati.
Vjera ima u sebi dvije bitne sastavnice: prva je vjera da uopće ‘Bog postoji’, a druga je vjera u ‘čudesnu Božju snagu‘. Upravo o toj ‘vjeri o čudesnoj Božjoj snazi‘, je riječ u današnjem evanđelju. Isus kaže apostolima da bi uz ‘jako malu vjeru‘ – kao gorušičino zrno – mogli činiti ogromne pomake: i stabla bi premještali! Malo tko od nas si nije sada pomislio kako bi to stvarno bilo zanimljivo: premještati stabla ili bilo koje velike, čak ogromne predmete s jednog mjesta na drugo. Mnogi ljudi si misle da bi oni lako vjerovali kad bi se događala razna čudesa. Isus pak ima drukčiju logiku: on najprije od ljudi traži vjeru, a tek onda se događaju i čudesa. Kad su pojedini ljudi tražili od Isusa čudo, on ih je najprije pitao ‘da li vjeruju da on to može učiniti‘. Također je Isus kod već dogođenog čuda rekao: ‘vjera te tvoja spasila‘. I danas je Isus rekao: da imate vjeru stabla biste premještali, a nije najprije on premjestio stabla kako bi mu ljudi vjerovali. Ipak, gledati na vjeru samo kao na ‘oruđe‘ s kojim se mogu činiti čuda znači svesti tu vjeru na samo jednu dimenziju i tako tu vjeru ozbiljno osiromašiti.
Obje dimenzije vjere – i da Bog postoji i da ima čudesnu snagu – jesu ‘Božji dar‘ čovjeku. No, kako se svaki dar može odbiti ili primiti, tako je i s vjerom: možemo je odbiti i možemo je primiti! O tom daru vjere piše i apostol Pavao svom prijatelju Timoteju. Timotejevu vjeru Pavao je nazvao ‘milosnim darom Božjim‘, i to darom koji Timotej treba ‘raspirivati‘. Najjednostavnije rečeno: i on, Timotej, se mora oko toga truditi, on mora svoju vjeru hraniti i jačati. Nemoguće je da čovjek jednom ‘zadobije vjeru‘, npr. po sakramentu krštenja, ili eventualno sakramentu krizme, i onda je ‘gotov‘ s time ‘za sva vremena‘. Obično ljudsko iskustvo nam govori da jednostavno nije tako. Jer toliko je pokrštenih ljudi koji u svom životu malo čime pokazuju da su kršćani. I masovno odustajanje krizmanika od sudjelovanja u nedjeljnim sv. misama također jasno pokazuje da nije dovoljno što su primili sedam darova Duha Svetoga, ako oni sami s tim darovima ne surađuju, ako ‘ne raspiruju taj Božji dar u sebi‘.
Velike poteškoće u življenju vjerskih vrednota pred-stavljaju ljudska očekivanja da bi ih Bog, zato što su se izjasnili ‘njegovima‘, trebao tako blagosloviti u životu, da nemaju više nikakvih nevolja i poteškoća. I pritom si mi ljudi ne mislimo da radimo išta pogrešno: pa svemogućem Bogu doista nisu nikakve poteškoće ‘svoje ljude zaštiti‘. Pa znamo ‘kako‘ to mi ljudi činimo: brinemo se za svoje, zagovaramo ih i pronalazimo im mnogobrojne olakšavajuće okolnosti za njihove promašaje i pogreške u životu. Svatko imalo kritičan lako će se sjetiti kako smo puno puta jednostavno i na brzinu znali riješiti probleme naših susjeda ili rodbine, čak i u najzamršenijim situacijama… ali kad naši ukućani rade te iste nepodopštine to ili ne vidimo ili ih lako opravdamo.
Stvarno je ljudima veliki problem ako su vjernici a nemaju neku opipljivu korist od svoje vjere nego samo obveze i ograničenja, koje ‘oni drugi‘ nemaju. Zato su ljudi i Isusu na križu vikali: „Ako si Sin Božji, siđi s križa… pa ćemo ti vjerovati!“ Jer, kakva je korist Isusu što je Sin Božji ako mora tako patiti kao što pate i drugi ljudi?! Ljudska logika se tu gubi i ljudska mudrost tu prestaje, jer po ljudskoj logici i mudrosti od patnje treba pobjeći – ako je to ikako moguće. No, Bog je javio ljudima da je ‘slabo Božje jače od ljudi‘, i da je ‘ludo Božje mudrije od ljudi‘. Tako i Isus u ‘Božjoj slabosti’ nije sišao s križa nego je na križu umro kako bi ljudska smrt bila i pobijeđena, kad je On uskrsnuo!
I opet treba reći i podsjetiti da su osobna molitva, sakramenti i osobito nedjeljna sv. misa izvrsni načini da se i naša vjera ‘raspiruje’ i raste. Bog ne čini čuda zato da bismo mi ljudi vjerovali, nego onda kad ljudi vjeruju Bog čini čuda. A istinsko je čudo ‘biti dobar‘, pošteno ispunjavati svoje dužnosti, još više – biti volonter u zajednici prema svojim sposobnostima. Ako vjerujemo, onda i možemo.
