Jaka vjera čini čuda

30. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2015)

Ove smo noći promijenili ‘računanje vremena‘: s ljetnog smo prešli na zimsko. No, vrijeme zapravo jednako prolazi, i prije i poslije ove noći, mi smo samo promijenili kako to vrijeme bilježimo. To je u našoj ljudskoj moći i jednostavno je stvar dogovora: lakšeg ili težeg, s više ili manje dogovorenih strana.

U to ‘prolazno vrijeme‘ uključio se i sam vječni Bog po Bogočovjeku Isusu Kristu. Zbilo se to prije 2015 godina po ljudskom računanju. Mnogi od vas sigurno već znaju da se je u tom ljudskom računanju vremena dogodila pogreška od 7 godina, ali su se ljudi dogovorili da tu pogrešku neće ispravljati. Razlog je vrlo jednostavan: kad je pogreška otkrivena prošlo je već puno, puno godina, a pogreška je premalena da bi imalo smisla mijenjati sve godine u pisanoj ljudskoj povijesti.

Tu ljudsku nesavršenost u brojanju godina možda je ljudima nadahnuo i sam Bog da nam tako pokaže kako je manje važno znati točno vrijeme Božjeg uključivanja u prolaznu ljudsku povijest, a puno je važnije znati kako je ta ljudska stvarnost doživjela veliku promjenu tim Božjim uključivanjem. Već su anđeli s betlehemskih poljana svijetom pronosili poruku: „Javljamo vam veliku radost za sav svijet: danas vam se rodio Spasitelj, Krist Gospodin.“ I otada do naših dana ovim svijetom ne prestaje odzvanjati ta ‘radosna vijest’ – poznata nam na grčkom jeziku kao evanđelje – da Bog ljude voli toliko da je postao jednim od njih i toliko da je za ljude potrošio i svoj zemaljski život: učeći ih dobru i ozdravljajući ih od bolesti.

Danas smo u evanđelju susreli jednoga čovjeka koji je na svojoj koži, točnije na svojim očima, iskusio Božju zauzetost za ljude. Bio je to slijepi prosjak Bartimej. To što je bio slijep postao je i razlogom što je bio prosjak. Jedino tako, na dobroti bližnjih, mogao je živjeti svoj sljepački život.

No, kako god je taj čovjek bio ‘slijep na oči‘ to posve sigurno nije bio ‘slijep u duši‘. ‘Očima duše‘ vidio je i ono što toliki oko njega nisu vidjeli ‘očima tijela‘: vidio je da je Isus nešto više, zapravo NETKO više, negoli samo čovjek. Taj slijepac je sigurno podosta toga čuo o Isusu: što je govorio i što je mnogima učinio… i očima duše je u Isusu prepoznao Božjeg čovjeka. I zato se u njemu rodila vjera da bi i on mogao biti dionikom jednog čuda toga Božjeg čovjeka. I tako je čvrsto odlučio okoristiti se jedinstvenom prilikom dok Isus prolazi kraj njega: da ga u tome nije moglo pokolebati niti glasno ušutkivanje mnoštva koje je putovalo s Isusom. Ako je mnoštvo bilo glasno, ako je ušutkivanje bilo glasno, on je nastojao biti još glasniji.

Na Isusovo pitanje: „Što hoćeš da ti učinim?“ slijepac je dao iznenađujući, zapravo zapanjujući odgovor: „Učitelju moj, da progledam.“ Ne traži on od Isusa neku ‘siću‘, neku novčanu pomoć da lakše proživi još koji dan svoga sljepačkog života …, ne, on traži čudo ozdravljenja. Tim traženjem čuda slijepac se posve otkrio u svojoj velikoj vjeri da je Isus koji kraj njega prolazi uistinu NETKO više nego samo čovjek. Jer čovjeka, samo čovjeka, ne bi imalo smisla moliti za takvo čudo ozdravljenja.

I konačno, i sam Isus je priznao da ga je velika vjera toga slijepca ponukala, praktički prisilila, da ga čudesno ozdravi. Valja nam zapamtiti Isusove riječi: „Idi, vjera te tvoja spasila!“

Nije nam ovaj događaj zapisan u evanđelju zato da mu se samo divimo: bilo zbog Isusove pomoći bilo zbog velike vjere toga slijepca. To je zapisano nama kao poziv, upravo poticaj, da i mi idemo kroz ovaj život s povjerenjem u Boga.

Evo nekoliko konkretnih primjera u kojima je na provjeri naša vjera u Boga. Valjda nemaju povjerenja u Boga svi oni ljudi koji se ne usude ‘proslaviti nedjelju‘, proslaviti je tako da nedjelju ne pretvore u ‘rezervni dan‘ u tjednu za ‘zaostale tjedne poslove‘. Zar nedjelja, kao ‘dan duhovnih vrednota‘, nije dovoljno vrijedna da ju se i proživi za duhovne vrednote?! Pa nije čovjek samo tijelo: čovjek je spoj duše i tijela. Hvale je vrijedna ljudska briga za tijelo koja se prepoznaje u ‘zdravoj hrani‘ i ‘vježbi u teretani‘. No, ako je u ‘zdravom tijelu‘ ‘bolesna duša‘, čovjek jednostavno nije zadovoljan, a još manje sretan. Konačno, a da tu nedjelju, koja se koristi kao ‘rezervni dan‘ pada kiša, ili je jednostavno premokro od kiše prijašnjih dana, ipak bi nedjelja bila ‘neradni dan‘. No, nije ideal nedjelje u ‘neradu‘ nego u življenju toga dana za neke više, duhovne vrednote: obitelj, prijatelji, hranjenje duše u molitvi… a nedjeljna sv. misa je u tom smislu najsvečanija i najjača molitva. Toliki ljudi nastoje zdravo živjeti: pa jako paze što jedu, nekim vježbama jačaju tijelo… i ako mogu spremni su to i dobro platiti. No pritom zaboravljaju da nisu samo tijelo nego i duh koji također traži odgovarajuću brigu da ne oboli.

Slijepi Bartimej je imao nesreću što je obolio na oči tijela i nije ništa vidio, ali je imao sreću što je imao zdrave ‘oči duše‘ pa je vidio ‘nevidljivo‘. I od nas se traže ‘oči duše’ koje će vidjeti Božju nazočnost u svom životu pa ćemo imati hrabrosti biti čestiti u poslu i onda kad drugi to nisu, pa ćemo imati povjerenja osnovati obitelj i onda kad se mnogi rastaju. Pa, konačno, koliko se prometnih nesreća događa svakoga dana – koji put i s poginulima – pa opet ljudi kupuju automobile i voze se njima. Uz poštivanje prometnih propisa nesreća je manje i više ljudi stigne na svoja odredišta.

Uz povjerenje u Boga i poštivanje Božjih pravila ljudi će živjeti s više poštivanja i ljubavi prema bližnjima, s više čestitosti u obavljanju svojih poslova, i konačno – s više pouzdanja da će i Bog dati svoj blagoslov i potporu pa će se i danas događati čudesa: čudesa ljubavi i dobrote. Svatko od nas: i ja i ti, s povjerenjem u Boga pozvani smo tako živjeti.