Jaka vjera čini čuda

6. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2024)

         Oni koji svakodnevno čitaju novine mogli su zamijetiti kako nikad nije ponestalo ‘materijala’ za crnu kroniku: nema uvijek jednaki broj bolnih i žalosnih događaja, ali za ‘popuniti stranicu’ uvijek se nađe materijala. Neki od tih bolnih i žalosnih događaja nastali su u prirodnim nepogodama, neki drugi zbog neobično nesretnog spleta raznih okolnosti koje su dovele do nesreće, a nemali broj bolnih i žalosnih događaja uzrokovan je ljudskom sebičnošću, zločestoćom, zlobom pa i pravom pakošću. I nije takva samo ova naša sadašnjost, bliža i daleka povijest pripovijedaju gotovo isto!

Hoće li ikada biti potpuno dobra i zdrava svijeta, slobodna od ikakve boli pa i od same smrti?! Neko vrijeme ljudima se činilo da su na dobrom putu stvaranja takvoga svijeta. Takva maštanja kod ljudi porasla su naročito onda kad su započele prve transplantacije ljudskih organa. Tada se sanjarilo o mogućnostima posvemašnje zamjene svih ljudskih organa u nekoj doglednoj budućnosti. Izgledalo je mnogima da će čovjek napretkom znanosti i tehnike postići tjelesnu besmrtnost – barem za one ljude koji bi to mogli platiti. U međuvremenu ti su snovi pomalo izblijedili. Čak bi se moglo reći da je današnji svijet zahvatila obrnuta stvarnost – jedna apatija, bezidejnost, i za mnoge je jedina misao: kako što više od ovoga kratkoga života zgrabiti? Alkohol, droga, tjelesni užici i egzotična putovanja u daleke krajeve samo su najprepoznatljiviji načini ‘grabljenja’ života. Istina je da si na taj način čovjek može mnogo čime ispuniti vrijeme, ali vrlo rijetko tako postiže sreću života. Tako živjeti može biti bučno i veselo, ali nije istovremeno i sretno. Jer sreća čovjeku dolazi iznutra, ono što se kaže ‘iz dubine duše’.

Tu dubinu duše želi nam ispuniti i usrećiti nas Isus – čovjekov Spasitelj i najbolji prijatelj. Čuli smo u današnjem evanđelju kako je taj Isus bio ganut bolešću jednog gubavca. Prethodno smo u 1. čit. kratkog odlomka iz Levitskog zakonika čuli kako su bile oštre odredbe u pogledu gubavaca: morali su živjeti posve odijeljeno od ostalih ljudi i pri slučajnim susretima morali su glasnim povicima upozoravati na svoju prisutnost, na svoju neizlječivu, a lako prenosivu bolest.

Do pred kakvih 100 godina doista je jedina obrana od gube bila stroga odijeljenost gubavaca od drugih ljudi, a svako ozdravljenje smatralo se izvanrednim Božjim čudom.

Zato se u današnjem susretu gubavca s Isusom pokazuje nevjerojatna hrabrost i upornost tog čovjeka koji dolazi pred Isusa i moli ga za ozdravljenje. Po zakonu gubavac je morao izbjegavati Isusa i upozoravati ga glasnim vikanjem na svoju bolest. Ovdje je potrebno zamijetiti kako kod toga gubavca, unatoč izrazito lošeg stanja u kojem se nalazio zbog svoje bolesti, nije bilo bezobzirnosti, okrutnosti ni ozlojeđenosti prema drugim ljudima koji nisu bili tako bolesni. To je rijetka odlika teških bolesnika.

Gubavac je imao tešku bolest tijela, ali duša mu je bila neobično zdrava. Zato je i mogao očima te svoje zdrave duše prepoznati u Isusu Spasitelja kojemu se može obratiti za pomoć: “Ako hoćeš, možeš me očistiti!” Kolike li vjere i kolike poniznosti u tih samo pet riječi …!? U svojoj poniznosti ovaj si čovjek ne umišlja da on ima pravo na zdravlje, a u svojoj molbi za ozdravljenje on jasno pokazuje svoju vjeru da je Isus Bog – jer nema nikakva smisla čovjeka moliti za takvo nešto!

Takvo postupanje toga čovjeka ganulo je Isusa i učinio je ono za što ga je molio: ozdravio ga je od gube! Sva 4 evanđelista opisuju više takvih ozdravljenja od gube, kao i od mnogih drugih teških i neizlječivih bolesti. Sva 4 evanđelja govore također i o tome kako je Isus ozdravio mnoge ljude koji su bili bolesni u duši. Za takvo se ozdravljenje najčešće kaže da je Isus ‘istjerao zloduhe’. Još jedan veliki lijek dao je Isus čovječanstvu: lijek besmrtnosti. Isusovo uskrsnuće pokazuje da smrt ipak nije posljednja stvarnost čovjekova života.

I zbog toga lijeka besmrtnosti ljudi dolaze k Isusu ‘odasvud’ – kako nam i kaže završna rečenica današnjeg evanđelja. To dolaženje k Isusu zbiva se već dva tisućljeća, a i mi ovdje okupljeni, došli smo k Isusu ‘odasvud’: iz raznih kuća, iz raznih zanimanja, iz raznih životnih okolnosti. Jedno nam je zajedničko: tražimo Isusovo društvo i imamo povjerenja u njega.

Hvala Bogu, nitko od nas nije bolestan od gube – čak nam je teško i zamisliti kakva je to bila bolest. No, Isus nam treba za ozdravljenje naše nutrine, naše duše: da ne malakšemo u činjenju dobra ni onda kad su mnogi oko nas od toga odustali; da možemo biti velikodušni i onda kad su toliki oko nas usmjereni samo na sebe. Isus nam mora ozdraviti dušu da spoznamo kako nema koristi od psovanja zla već samo od činjenja dobra, i da se u tome međusobno potpomažemo. U tome se treba učiti i vježbati:  činiti sebe i one oko sebe boljima, a svijet ljepšim. I to će biti jedna pomoć da se liječimo od gube našega vremena: osamljenosti i ravnodušnosti.

Nismo svi jednako visoki ni jednako teški, nismo svi jednako zdravi niti smo svi za isto oduševljeni. Ipak smo svi mi kršćani u istoj školi gdje se od Isusa učimo suradnji, velikodušnosti i dobroti. Mi sada to učimo, nešto od toga i ostvarujemo, a punina će biti ostvarena u vječnosti, u nebu. U čestom druženju s Isusom, napose na nedjeljnoj misi, dajmo Isusu šansu da nas iznutra mijenja, da nas u dubini naše duše za to sve više i više osposobljava. I bit će sve manje materijala za crnu kroniku, a sve više dobrih vijesti.