Jaka vjera čini čuda

30. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2024)

         Svaki čovjek ima svoje radosti i probleme. Vjerojatno se mnogima čini da radosti najčešće kratko, prekratko traju, a problemi kao da su i brojniji i dugotrajniji. Takvo uobičajeno razmišljanje i raspoloženje bude nam, makar za kratko,  promijenjeno onda kada se susretnemo s nekom većom nevoljom i boli: bilo vlastitom, pa onda vidimo da nam to prije i  nije bilo tako loše…; bilo s tuđom nevoljom, jer onda spoznamo da je nama još i dosta dobro. Takvi trenuci spoznaje “da  nam ipak nije tako loše” javljaju se redovito prilikom posjeta  bolnici gdje vidimo mnoge teške bolesnike ili pak kad na  ulici sretnemo nekog očito teškog bolesnika: među kojima  su ljudi u invalidskim kolicima ili pak slijepci s tamnim naočalima i bijelim štapom u ruci, samo najlakše zamjetljivi  nevoljnici, naši suvremenici.

Jednoga takvog nevoljnika, slijepca, susrećemo u današnjem evanđelju – koje se lako prati i ostaje u sjećanju. Mnogi će se vjerojatno prisjetiti kako se slijepci dosta često spominju u Sv. pismu, napose u evanđeljima. Jedan od razloga tog čestog spominjanja sigurno je taj što su se ti nevoljnici nastojali što više približiti Isusu jer su čuli kako je on neke bolesnike ozdravio; k tome je nekada doista bilo više slijepih ljudi zbog slabih higijenskih uvjeta u kojima su živjeli, medicina je također bila slabo razvijena – a bilo je i tada vjerojatno dosta bolesnika od šećerne bolesti, za koju se uopće nije znalo, koja ih je dovela do sljepoće.

Jedan od mnogobrojnih slijepaca onoga vremena bio je i Bartimej iz grada Jerihona. Mnoštvo ljudi, silno mnoštvo kazuje nam evanđelje, koje je pratilo Isusa, pobudilo je zanimanje i tog slijepca koji je na izlazu iz grada prosio milosti-nju da može preživjeti. Zamijetio je veliki žamor i stisku oko sebe, pa ga je zanimalo tko ili što je uzrok tome. Kad je saznao da se mnoštvo okupilo oko Isusa, u njemu se ‘upalila lampica’ nade da bi mogao progledati. Čuli smo da je baš to, i samo to, rekao Isusu kad ga je ovaj upitao “Što hoće da mu učini”. Iz ovoga je sasvim jasno da je slijepac Bartimej mnogo čuo o Isusovim izlječenjima teških bolesnika, pa je htio ‘zgrabiti’ priliku koja mu se iznenada ukazala. To što su ga mnogi htjeli ušutkati njega je poticalo da još jače viče – kao da im je htio reći: “Zar ste vi ludi?! Ja da šutim – a imam životnu šansu da progledam!? Ne dolazi u obzir da zašutim!”

I Isus ga je čuo. Rekao je ljudima da pozovu slijepca pred njega. I ljudsko ušutkivanje sada se je prometnulo u sokoljenje: “Ustani! Zove te!” Evanđelje kaže da je slijepac Bartimej zbacio sa sebe ogrtač da mu ne smeta u žurbi, kako je skočio i došao k Isusu. Možemo samo zamisliti kako je u žurbi posrtao po onom kamenjaru, ali je žurio da mu prigoda ne promakne. Nije pomislio da bi bilo pravednije da Isus dođe k njemu, jer Isus vidi kuda ide. Nije postavljao suvišna pitanja nego je požurio što je brže mogao. I nije ga zbunilo Isusovo pitanje “što hoće da mu učini” već je kao “iz puške” odgovorio: “Učitelju moj, da progledam!” Ta je želja stalno živjela u njemu i kako da je sada zaboravi!

I želja mu je bila ispunjena u potpunosti. Kad je čuo Isusove riječi: “Idi, vjera te tvoja spasila”, on je progledao i uputio se za Isusom. Vrlo vjerojatno bivši slijepac Bartimej nije pošao za Isusom samo u okolici Jerihona, nego je pošao za njim kao učiteljem života. Vrlo vjerojatno je ovaj događaj tako pomno opisan da se zna i ime slijepca i ime njegova oca, jer se taj bivši slijepac priključio zajednici prvih kršćana pa im je pripovijedao što se to zbilo i kako se to zbilo kad je on progledao! Može se reći: slijepac Bartimej je progledao i tjelesnim očima kao i očima duše. Mnogi ludi iz onog mnoštva oko Isusa su vidjeli svojim očima Isusa, ali očima duše nisu vidjeli u njemu Spasitelja i Učitelja života.

Tu dolazimo na teren naše suvremenosti. Zahvaljujući mnogo boljim higijenskim uvjetima i napretku medicine…, danas ima mnogo manje slijepaca koji ne vide tjelesnim očima, ali se poprilično povećao broj ljudi koji ne vide ‘očima duše’ – ima mnogo znakova koji to pokazuju. Toliki ljudi ne vide vrijednost i smisao ljudskog života u cjelini – pa se onda ‘zaletavaju’ u mnogim smjerovima, prihvaćaju mnoge ponude koje nakon kratkog blještavila ljude ostave prazne i nesretne – i zato opet spremne da na novi poziv i ponudu svijeta jurnu u novu pustolovinu.

Mnogi ljudi današnjice usvojili su ponudu ‘sniženja cijena’. U svemu je ljudima postalo važno ‘sniženje’ – pa je tržište i materijalnih i duhovnih vrijednosti puno sniženja. I mnogi su si ljudi postavili ovakva pravila življenja: “Idi linijom manjeg otpora – jer tako je život lagodniji; misli samo na sebe – postići ćeš više; pokloni se grijehu – bit ćeš sretniji; uživaj život koristeći sve što ti se ponudi, isprobaj – i bit će ti dobro. I sve to lijepo upakirano blista i zamamno izgleda – malo se tko pita za “rok trajnosti” takva života.

A nedjeljna sv. misa je već 2000 godina kršćanski sastanak na kojem oni, slikovito rečeno, pune svoje ‘baterije duše’ kako bi mogli što više ‘biti kršćani’ u svakodnevnom životu i u svome zanimanju. Da, na misi se pune ‘baterije duše’. Ali to punjenje ‘baterije duše’ ovisi o stanju te duše. I akumulator se neće puniti ma kako u njega dotjecala struja, ako mu ćelije nisu ispravne. I naša duša se na misi slabo ‘puni’ ako nam je oštećena… grijehom, odbijanjem, omalovažavanjem… Već s baterijama mobitela treba znati postupati kod punjenja…, a naša je duša mnogo kompliciranija, mnogo uzvišenija od tih baterija… pa je zato potrebno znati ‘kako’ ih se može i mora puniti.

Zato molimo da uz zdrave tjelesne oči imamo i zdrave oči duše. Isus nam se za to nudi na svakoj misi, napose nedjeljnoj i u svakom sakramentu. Upotrijebimo to.