Jaka vjera i kroz poteškoće čini čuda
13. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2015)
Danas je samo evanđeoski odlomak dulji nego sva misna čitanja zajedno prošle nedjelje. No, vjerujem da nikome nije bilo dosadno slušati opisana događanja. Prošle smo nedjelje čuli Isusov prigovor svojim učenicima na ‘slabu vjeru‘ koju su pokazali svojim paničnim buđenjem Isusa u vrijeme plovidbe olujnim morem. U današnjem evanđelju Isus pohva-ljuje ‘veliku vjeru‘ žene koja je trenutnim doticajem Isusove odjeće zadobila zdravlje za kojim je žudila punih dvanaest godina. Čuli smo da je na velikom ispitu bila i vjera nadstojnika sinagoge Jaira: došao je k Isusu moliti za ozdravljenje bolesne kćerkice. Očito je vjerovao da je Isus može izliječiti, premda je djevojčica već na umoru, jer čemu bi inače uopće dolazio k Isusu. Sigurno se čovjek poveselio kad je Isus posluhnuo njegov vapaj za pomoć pa se je zajedno s njim zaputio prema njegovoj kući.
U nastavku događaja nije došla u pitanje Jairova vjera nego njegovi živci kad se je odnekud pojavila nepoznata žena i zaustavila Isusa. A Jair je očito htio da Isus što prije dođe do bolesne kćerke koja je već na umoru. Tko ima iskustvo čekanja vozila hitne pomoći, lako može razumjeti Jairovo raspoloženje u tom trenutku.
No, Isus kao da ‘ima vremena‘: raspituje se kod učenika ‘tko ga se je dotaknuo‘. Učenici se čude tom Isusovom pitanju jer su bili u gužvi i svako malo su se s nekim dotaknuli, valjda i pomalo naguravali da Isusu naprave prolaz.
No, bolesna žena se nije oko Isusa ‘naguravala‘, ona ga je ‘dotaknula‘, dotaknula s vjerom da će je taj doticaj ozdraviti! I samo taj ‘doticaj‘ s Isusom, doticaj kojega ni učenici ni okup-ljeno mnoštvo nisu ni zapazili, bio je plodonosniji, istinskiji susret s Isusom nego sva ona naguravanja velikoga mnoštva. I rekla je onda žena zašto se je Isusa dotakla: vjerovala je da će po tom doticaju ozdraviti! I budući da je ozdravila to je posve jasno da je njena vjera bila istinska i čvrsta. Konačno, i sam je Isus to priznao kad je ženi rekao: „Vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!“ Dakle, podsjetimo se: čudo se dogodilo jer je žena vjerovala… mi pak si redovno mislimo da bi se najprije trebalo dogoditi čudo, i onda bismo mi vjerovali!
I kad su se vjerojatno Jairu opet ‘smirili živci‘ jer je Isus nakon zastoja opet krenuo prema njegovoj kući, stigla je nova nevolja. Jairovi ukućani su mu došli javiti da mu je ‘kćerka umrla‘ i da više nema potrebe ni smisla da Isus dolazi u njegovu kuću: nema više ‘bolesnu kćerku‘, sad ima ‘mrtvu kćerku‘. A mrtve se ne ozdravlja, mrtve se pokapa. I onda nastupa Isus sa svom odlučnošću: ne dopušta Jairu da se razočara u svojoj vjeri u Isusovu pomoć. I prije negoli je Jair išta rekao Isus mu govori: „Ne boj se! Samo vjeruj!“
Daljnji razvoj događaja nam pokazuje da Isusu nije do spektakla nego do pomoći čovjeku. Zato Isus više ne dopušta da ga slijedi veliko mnoštvo koje bi onda svjedočilo čudu oživljavanja umrle djevojčice, nego dalje s njim idu samo trojica njegovih učenika. Ipak su u kući zatekli popriličan broj ljudi, valjda susjeda i rodbine, koji su ‘plakali i naricali u sav glas‘. Žao nam je i kad netko umre u dubokoj starosti, a kako se ne bismo žalostili kad umre dijete od 12 godina.
Isus i dalje samo hoće pomoći a ne praviti spektakl, pa zato i te okupljene u kući udaljuje iz sobe gdje je ležala mrtva djevojčica. Valjda se ljudi nisu baš lako dali udaljiti iz sobe… valjda su htjeli vidjeti što će sad učiniti s mrtvom djevojčicom… pa ih je Isus jednostavno morao ‘izbaciti‘ – piše evanđelist Marko.
Evanđelje završava Isusovim pozivom da oživljenoj djevojci ‘dadu jesti‘. Dakle se Isus brine i za najobičnije i najosnovnije ljudske potrebe. Drugi ljudi oko njega vjerojatno su bili toliko zadivljeni onim što se dogodilo da su zaboravili na najosnovnije ljudske potrebe. Osobito ako je djevojčica bila duže teško bolesna sigurno nije mogla tijekom bolesti ni dobro jesti, pa je bila to potrebnija tjelesne okrepe hranom.
Oživljavanje ove djevojčice pokazuje ostvarenje Božje poruke dane u Knjizi Mudrosti, čiji smo kratki odlomak čitali kao današnje 1. misno čitanje. Tako smo čuli Božju poruku da „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih… Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću ušla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.“ Iz ovoga se dade naslutiti da je Bog već u Starom zavjetu, kamo pripada Knjiga Mudrosti, najavio uskrsnuće ljudi koje će se stvarno zbiti po Isusovu uskrsnuću, a koje je onda najava svih ljudskih uskrsnuća. Jedino će ljudi koji radije pristanu uz đavla tako uskrsnuti da bi za njih bolje bilo da i nisu živjeli.
Zato nam se Isus nudi za suputnika i suradnika na putovanju ovim svijetom kako bismo, kad po smrti završimo život za ovaj svijet, po uskrsnuću zadobili život vječni u Božjoj stvarnosti. To je temeljna poruka naše kršćanske vjere.
