Jedan Bog je trostruko za nas

PRESVETO TROJSTVO

(A-2014)

Znao je Isus da će nas zbuniti pa ipak nam je rekao da je jedan Bog u tri Osobe. Rekao nam je to kao prijateljima, koji puno znaju jedni o drugima, a ne kao slugama, koji malo znaju o svojim gospodarima. Da, tako je to s prijateljima: znamo jedni o drugima i neke ‘tajne’ – i one koje su za pohvalu i one koje su za pokudu – pa ipak uspijevamo ostati prijatelji. Kažu da ima jedno dobro mjerilo prijateljstva: pravi prijatelj ti je onaj tko može prihvatiti tvoj uspjeh. Onaj tko ti nije pravi prijatelj, ne raduje se tvome uspjehu!

Eto, Bog je nama pravi prijatelj jer može prihvatiti naš uspjeh: da ostavljamo trag dobra među svojim bližnjima i da po uskrsnuću dohvatimo vječno sretan život u nebu. A po čemu pak smo onda mi prijatelji Božji, kad Bog od nas ne treba nikakvu potvrdu za svoj uspjeh? Pa valjda po tome što prihvaćamo Božja nadahnuća i Božji plan za svoj život uvjereni da to za nas ne može biti loše – pa niti onda kad ne razumijemo takav tijek svoga života.

A ne smijemo se čuditi ako nam to prihvaćanje Božjeg plana ne ide uvijek lako i bez naših pitanja, pa koji put i glasne pobune protiv Boga. Sjetimo se kako je i Isusu trebalo 40 dana boravka u pustinji da kao čovjek može prihvatiti Božji plan spasavanja ljudi. Taj plan spasavanja se je tri godine odvijao kako-tako: više puta uz glasnu podršku okupljenog mnoštva: jednom su ga čak htjeli na silu i zakraljiti…, a bilo je i trenutaka kad su Isusa ljudi odbijali, čak su ga htjeli i strmoglaviti s kamene litice. A kad je došlo ono najteže, pred muku i smrt na križu, u getsemanskom vrtu je molio da ga ‘to mimoiđe, ako je moguće‘ uz jasno izrečeno pouzdanje u nebeskog Oca: ‘ali ne kako ja hoću nego kako hoćeš ti‘. I tu još nije bio kraj mukama u prihvaćanju Božjeg plana: u smrtnoj borbi na križu Isus je jasno i glasno vikao: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Isusovo uskrsnuće je pokazalo da ga nebeski Otac nije ostavio.

A uskrsli Isus je obećao da ni on svojih neće ostaviti. I to što njegovi učenici još traju, a prošlo je već 2.000 godina, jasno pokazuje da Isus svojih ne ostavlja. Istina je da ih ne oslobađa nevolja i nesporazuma već ih nadahnjuje i jača da svijet u kojem žive mijenjaju na bolje – pa i tako da sami podnose nevolje i nepravde na koje ne odgovaraju jednakom mjerom. To ustrajanje u dobru pravo je čudo kroz sva stoljeća kršćanske vjere. A puno je toga što kršćane svih vremena i svih prostora mami na to ‘da se prilagode‘ trenutno važećim vrijednostima, jer da su kršćanske vrijednosti zastarjele i nisu više primjenjive za naše prilike.

No, vrijednosti koje nas usmjeravaju na vječne vrednote ne mogu zastarjeti. ‘Ljubiti Boga iznad svega i bližnjega kao samoga sebe‘, to nikad ne gubi ni na vrijednosti ni na važnosti. Okolnosti življenja tih vrednota mogu biti teže ili lakše: ovisno o okolini u kojoj se živi. No, zapravo, zašto nešto ‘dugo vrijedi‘ ili zašto nešto ‘dugo traje‘?! Pa valjda zato što je kvalitetno.

Tako je vjerojatno mnogima od vas poznato da naši suvremeni aparati traju kraće nego oni ‘starinski aparati‘. Novi aparati imaju više funkcija, privlačnije izgledaju, ali su manje kvalitetni. A razlog je čisto tehnički: i danas bi se mogli proizvesti jednako kvalitetni aparati, valjda i kvalitetniji, ali bi i te kvalitetne aparate mnogi ljudi našega vremena odbacili i zamijenili novima: samo zbog dizajna, ili zbog novih tehničkih mogućnosti, makar im, to sve što novi aparati mogu, zapravo i ne treba. Tu su osobito na mukama mladi koji su bombardirani porukama da moraju ‘biti in‘, da moraju imati aparate posljednjih tehničkih mogućnosti jer sve ostalo su ‘stare kante’ nedostojne njih samih.

A ‘ostavljati trag dobra‘ zapravo je uvijek suvremeno i k tome uvijek naporno. Zato je čovjek uvijek potreban i Božjeg nadahnuća i Božje snage. A čuli smo u 1. misnom čitanju kako je upravo to zatražio i Mojsije dok je vodio svoj narod iz egipatskog ropstva u slobodu vlastite domovine: „Gospodine, pođi s nama!“ Prije toga sam se Bog predstavio Mojsiju u viđenju kao ‘Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću‘. S takvim Bogom je čovjeku lakše kroz život putovati kad po vjeri znaš da se Bog neće lako ‘rasrditi‘ pa te na ‘cjedilu‘ ostaviti. A zaista je to i takvo ‘znanje’ o Bogu kao sigurnom prijatelju bolje i korisnije nego poznavati tajnu ‘jednoga Boga u tri osobe‘. To zapravo mi ljudi i nikada nećemo spoznati jer jednostavno Stvoritelj i stvorenje nisu na istoj ravni, nisu istih sposobnosti. Pa, konačno, niti o svojim prijateljima ne znamo sve pa si ipak možemo biti jako dobri prijatelji!

Zato apostol Pavao u svojoj poslanici, čiji smo kratki odlomak slušali kao 1. misno čitanje, jednostavno poziva kršćane: „Braćo, radujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama.“ Ljudi koji su radosni pokazuju da su u zajedništvu s Bogom. ‘Radovati se‘ ipak ne znači samo ‘smijati se‘, ‘radovati se‘ je nešto puno više: radovati se čovjek može i u teškoćama kad zna da ni tada nije napušten ni od Boga ni od svojih bližnjih. Isus je u evanđelju posve jasno rekao Nikodemu da ‘Bog ljubi‘ svijet i ljude u njemu i zato se je uključio u svijet ljudi, tako da je i sam postao čovjek, da ih spasi! Istinska je tajna, nama ljudima nedokučiva, da ljudi mogu odbaciti Boga, svoga Stvoritelja. Da, to je tajna Božje veličine i ljudske slobode: stvoriti čovjeka koji može svoga Stvoritelja prihvatiti ili odbaciti. Ta tajna se odvija od samoga čovjekova početka: od raja zemaljskog, i trajat će sve do ljudskog svršetka: do Sudnjeg dana, kako se to običava reći. Već je na samim počecima čovječanstva Bog pokazao svu svoju ljubav prema ljudima: darovao im je život u raju zemaljskom. A Sotona, u liku zmije, nije čovjeku ništa, baš ništa darovao: samo mu je nešto obećao. I obećanje nije ispunio. Kako je samo malo potrebno čovjeku da napusti Boga. A Bogu nije ništa teško učiniti za čovjeka, čak je kao Božji Sin čovjekom postao. Zato su uistinu teške i ozbiljne Isusove riječi s kraja današnjeg evanđelja ‘da tko ne vjeruje već je osuđen‘ – tko ne prihvaća Boga već je izgubio smisao svoga postojanja pa makar će na ovom svijetu i sto godina živjeti. Bez vječnog života je i sto godina beznačajna stvarnost.

Za kraj: nije nama toliko važno spoznati ‘Božju veličinu‘ nego shvatiti koliko je ‘Bogu stalo do nas‘ i s tim Bogom kroz ovaj život putovati i vječnu sreću u nebu postići.