Jednostavno je po Božjem živjeti: ljubiti – a to nije uvijek lako

30. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2023)

Svijet se mijenja, životne okolnosti se mijenjaju pa se i sami ljudi mijenjaju. Svi oni iznad pedeset godina života primjećuju da više nema ni onakvih zima ni onakvih ljeta kakve su pamtili iz svoje mladosti. Onda nam još i mediji gotovo svakodnevno govore o natprosječnim temperaturama za neko godišnje doba. S druge strane ljudi iz skandinavskih zemalja kažu da nema ‘lošeg vremena’ nego samo mi možemo biti neprikladno odjeveni za vrijeme kakvo jest. Koliko pak je tek znakova da se i sami ljudi mijenjaju: kako u odnosu jednih prema drugima tako i u odnosu prema poslu i općedruštvenim vrijednostima.

Kako bi se to ljudi trebali ponašati u svako vrijeme i na svakom mjestu, najbolje upute je dao sam Stvoritelj ljudi – Bog. Te upute ljudima su onih Deset Božjih zapovijedi: mnogi su za njih čuli, a neki ih znaju i napamet. Još je vrjednije ne samo ih napamet znati nego po njima i živjeti.

Bogu je dosta bilo samo Deset zapovijedi da uredi sav ljudski život, ali ljudima je to bilo premalo pa su tim Božjim zapovijedima pridodavali i svoje ljudske zapovijedi. I tako se tih zapovijedi namnožilo do nekoliko stotina. Biblija Staroga zavjeta bilježi oko 600 različitih zapovijedi i zabrana. Za divno čudo poneki farizeji i pismoznanci su doista znali napamet te stotine zapovijedi. I kako to već kod ljudi bude: često su se u društvu drugih ljudi zbog toga pravili važni. A i oni sami nerijetko su se među-sobno prepirali koje su zapovijedi važnije, a koje su manje važne – jer je svakom normalnom čovjeku jasno da sve te stotine zapovijedi ne mogu biti jednako važne.

Za neke konkretne zapovijedi Staroga zavjeta čuli smo maloprije u 1. misnom čitanju. Prorok Izaija piše što Bog konkretno zapovijeda: „Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde. Ne cvilite udovice i siročeta! Kod posudbe novca ne postupaj kao lihvar.“ To su samo tri konkretne zapovijedi od onih nekoliko stotina. Mnogo više zapovijedi znali su napamet pojedini farizeji i zakonoznanci – spomenuti u današnjem evanđelju. Pa i sam nadimak zakonoznanci ističe to da su oni znali Zakon. Zbog toga znanja često su se i pravili važni pred ljudima. Prošle smo nedjelje čuli da su bili i zlobni prema Isusu kad su ga pitali ‘treba li caru plaćati porez’. Zlobni su bili zato jer su vjerovali da će se Isus svakako ‘opeći’ na ovom pitanju – nema mu spasa, ne može se izvući. Jer, ako odgovori da ne treba, zamjerit će se vlastima, ako pak odgovori da treba pokazat će se da nije tako milosrdan prema siromašnim ljudima, ako moraju plaćati porez od svoje sirotinje. Isusov odgovor je pobijedio njihovu zlobu: ‘caru carevo, a božje Bogu’.

Današnje evanđelje pripovijeda o novoj kušnji koju su farizeji i zakonoznanci postavili Isusu: „Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?“ To što su Isusa nazvali učitelj bilo je više posprdno negoli iz poštovanja. Kad odgovori na njihovo pitanje ‘koja je zapovijed najveća u Zakonu’ pokazat će je li on stvarno učitelj ili ga ljudi samo tako nazivaju.

Svojim odgovorom Isus je pokazao i dokazao da je stvarno pravi Učitelj koji se ne ustručava stvari postaviti na pravo mjesto. Isus se nije izmotavao, nije vrludao: pa nekad je prva ova zapovijed, a nekad neka druga, da bi u nekoj drugoj prilici bila prva i neka treća zapovijed. Istovremeno je odgovor vrlo jednostavan: „Ljubi Gospodi-na Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.“ Zakon i Proroci u ovom su primjeru sve knjige Staroga zavjeta. Drugim riječima: sve što uči Stari zavjet sadržano je u ovim dvjema zapovijedima!

Ljubav prema Bogu ne izražava se samo nekakvim izvanjskim djelima: kad se molimo, pjevamo Bogu na čast u crkvi, nego je sve naše postojanje, sav naš život uključen u tu ljubav. Drugim riječima ljubav prema Bogu ne iskazujemo samo nedjeljnom sv. misom nego svakoga dana u tjednu. Ili je ne iskazujemo: niti nedjeljom niti radnim danima. Biblija također bilježi da čovjek ne može ljubiti Boga koga ne vidi, ako ne ljubi čovjeka kojega vidi i s kim se svakodnevno druži. Isus nam govori da drugoga čovjeka trebamo voljeti i za njega se zalagati onako kako volimo sami sebe i kako se zalažemo za same sebe. Takva se ljubav najčešće živi u krugu obitelji kad roditelji vole svoju djecu kao sami sebe – a ponekad i više nego sami sebe: pa se oni sami nečega odriču da bi to mogli priuštiti svojoj djeci. Tu valja dodati jednu malu opasku: roditelji trebaju priuštiti svojoj djeci ono što im treba, a ne ono što djeca žele. Tu pak bude popriličnih razlika. A danas su mnogi roditelji u svojoj djeci ‘ubili‘ svaku želju. Naime, ta želja ne potraje ni nekoliko dana već se nastoji ispuniti odmah – tako da dijete onda više nema tu želju. Dakako, rađaju se druge želje… i tu onda nema kraja.

O pravom kršćanskom životu piše apostol Pavao u Poslanici Solunjanima. On hvali kršćane Soluna. Naime, i kršćani drugih krajeva, podalje od Soluna, čuli su o pravom vjerničkom životu kršćana Soluna. Tim kršćanima drugih krajeva Pavao ne treba ništa o tome govoriti – jer oni već znaju kako solunski kršćani žive istinski kršćanski.

Eto, kako bi to krasno bilo kad bi mnogi kršćani drugih župa znali kako vrijedno kršćanski mi živimo – mi župljani naše župe. I to po samo dvije zapovijedi: ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga.