Kad malo, postaje puno – sve

26. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2021)

I površni slušatelji današnjih misnih čitanja mogli su zamijetiti jedno mrmljanje i nezadovoljstvo nekih ljudi. Prvi događaj o kojemu smo čuli zbio se još u vrijeme starozavjetnog pravednika Mojsija – osloboditelja i voditelja židovskog naroda. Danas smo čuli kako Mojsije postupno osposobljava ljude da mu budu zamjena u vođenju naroda kad njega više ne bude, kad umre i ode u vječnost. Zato je popisao sedamdesetoricu starješina koje je Bog obdario duhom kao i Mojsija. Sve starješine s popisa bili su pozvani u šator pred Mojsija. Dvojica s tog popisa nisu došli na sastanak u šator, ali kako su bili upisani i na njih je sišao duh pa su i oni počeli širiti Božju poruku – to znači prorokovati. Neki su mislili da ta dvojica dovoljno ne poštuju Mojsija kad se nisu odazvali i došli u šator pa su tražili od Mojsija da tu dvojicu ušutka.

Mojsije je postupio suprotno ljudskom očekivanju. Ne samo da nije htio ušutkati tu dvojicu nego je rekao da se veseli kad bi sav narod bio nadahnut tim duhom. Tu se Mojsije pokazao velikim čovjekom i velikim prorokom. On se ne boji konkurencije u dobru. Inače se mnogi ljudi na vodećim položajima ne ponašaju baš uvijek tako: mnogi od njih nastoje ušutkati konkurenciju: u svojoj stranki, u svojoj firmi. Najviše se to zamjećuje kod vođa političkih stranaka, jednostavno zato jer se o njima najviše govori i piše.

A onda smo u evanđelju čuli da ni sami apostoli nisu bili imuni na tu bolest: biti prvi. Da, biti prvi – ali u čemu? Još se valjda malko sjećamo da su i Isusovi učenici u nedavnom evanđelju međusobno raspravljali o tome ‘tko je najveći’. U današnjem evanđelju se apostol Ivan pobojao da jedan ‘nepoznati’ ne oduzme vodstvo Isusu i njima koji Isusa izbliza slijede. Očito je to poprilično zasmetalo Ivana kad je osjetio potrebu potužiti se Isusu. Malo su se apostoli čak pohvalili ‘da su mu oni branili’ da to ne čini. A činio je dobro djelo: izgonio je zloduhe. Dakle, jednostavno rečeno pomagao je ljudima da se promijene na bolje. Isus je svojoj dvanaestorici učenika rekao da to nikako ne čine, da ne brane ljudima činiti dobra djela, jer svatko tko dobro čini, čini Božja djela. Jednostavno, tko čini dobro… na Božjoj je strani pa makar on i ne bio toga svjestan. A Isusovi učenici trebaju biti još više prepoznatljivi po činjenju dobra.

Primjerom pružanja čaše vode Isus jasno pokazuje kako nikakvo dobro djelo, pa ni ono najmanje pred Bogom neće proći nezapaženo i bez nagrade. Možda smo si zakratko pomislili kako će valjda biti još veća plaća ako nekoga napojimo sokom, pivom ili gemištom. Ovo se može razumjeti kao mala šala, no posve je sigurno da se Isus neće dati nadmašiti u nagradi za dobra djela učinjena ljudima.

U nastavku evanđelja nije bilo baš ugodno slušati Isusa kad govori opore riječi za ljudske uši: bolje je umrijeti nego sablazniti! Sablazniti ustvari znači nekoga jako, jako, preko svake mjere, začuditi svojim ponašanjem kako se to od njega ili nje ne bi nikako moglo očekivati. A sablazniti se može na mnoge i razne načine. Konkretno: više se zamjera i čudi ako ulicom tetura pijani župnik negoli ako tetura npr. pijani zidar. Time uopće ne želim omalovažiti zidarsko zanimanje. Isus je naveo tri slikovita primjera, lako razumljiva: ruka, noga i oko. Rukama trebamo dobro činiti, nogama trebamo stići tamo gdje je potrebno, a oko je ono koje treba zamijetiti: kamo treba ići i što treba činiti.

Ovim grubim i oporim riječima Isus nas sigurno nije pozvao da se sakatimo, da si odsijecamo ruke i noge niti da si iskopamo oči. Tim grubim riječima Isus nas je podsjetio kako velike nevolje i nepravde možemo činiti jedni drugima – kako velike grijehe.

Na tu temu nastavlja se na svoj način i apostol Jakov koji u svojoj poslanici poziva ljude na promjenu. Posebno proziva i ističe ‘bogataše’ koji svoje bogatstvo ne koriste da u svijetu bude ljepše i bolje nego za svoj osobni užitak. Osobito ističe krivnju onih koji su se obogatili krađom ili na prijevaru iskorištavanjem manje sretnih i spretnih ljudi. Katkad se može čuti da u svijetu ima dosta hrane i drugih materijalnih dobara… ali nisu pravedno raspoređena. To ipak ne znači da svi, baš svi ljudi svijeta moraju u svemu biti jednaki. Jer niti se svi ljudi jednako ne zalažu. Pojedini ljudi se ne trude u poslu, makar imaju dovoljno sposobnosti, nego svoj život više shvaćaju i žive kao zabavu, kao neobvezno druženje koje traje dok traje, dok to donosi ugodu i korist. Tako se opravdavaju i pobačaj i eutanazija – jer i roditi djecu i brinuti za stare i nemoćne je naporno, muka. A i jedno i drugo je ubojstvo čovjeka. Bog je darivatelj života preko roditelja i u njegovoj je vlasti okončati život na zemlji. Pobačaj i eutanazija je prekoračenje ljudskih ovlasti i veliki su grijeh pred Bogom. Po Božjoj dobroti i ti veliki grijesi mogu biti oprošteni ako se ljudi pokaju i mole oproštenje.

Dobro je znati da je Bog dobar, i da je strpljiv s nama ljudima, no ipak je Isus u današnjem evanđelju triput rekao da je vječnost zlih ljudi: pakao. Ružno i tužno za svu vječnost. Isus nas danas poziva da dobra djela drugih ljudi budu svakome od nas poticaj da i mi dobro činimo. I nebo će nam biti vječnost.