Kad nas Bog podupre – ide nam

19. NEDJELJA KROZ GODINU

 (B-2021)

Malo prije smo u 1. misnom čitanju čuli neobične riječi proroka Ilije: „Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju…“ Što je to proroka Iliju tako ogorčilo? Prije ovog opisa ‘bezvoljnog Ilije‘ u Bibliji je opisana njegova pobjednička bitka s 400 poganskih svećenika. Bog je Iliju čudom potvrdio za pravog proroka, ali je tako navukao na sebe gnjev i bijes žene židovskog kralja. Ona je podupirala onih 400 poganskih svećenika pa kad su oni izgubili bitku s prorokom Ilijom kraljica se nastojala osvetiti Iliji: namjeravala ga je dati ubiti. Ilija je to doznao i pobjegao u pustinju. Tako je od veličanstvenog pobjednika postao samotni prognanik i gubitnik koji strepi za goli život.

Živimo u vremenu kad mnogi ljudi strepe za svoj život koji je ugrožen malim, nevidljivim neprijateljem: jednim virusom. Virus je nevjerojatno mali za našu ljudsku predodžbu, ali je moguće opasan za ljudsko zdravlje. Ilija je bio toliko obeshrabren da je poželio umrijeti. Ljudi našega vremena su toliko uplašeni da su poslušni na sve uvjete života koje u panici propisuju stožeri i vlade mnogih država. Ispočetka je sve djelovalo jako obećavajuće da bi se postupno sve više otkrivale brojne nedorečenosti pojedinih mjera.

I kao što Bog nije ispunio Ilijinu želju za smrću već ga je podigao i ohrabrio za daljnji život… tako se i nas želi ohrabriti za život koji nema tolika ograničenja jer ni opasnost nije toliko velika za većinu ljudi. Ima ugroženih pojedinaca i skupina koji se moraju liječiti ako zaraza preraste u bolest. Kod velike većine se to uopće ne dogodi.

Prorok Ilija je posluhnuo anđela, prihvatio je Božju pomoć i nastavio je živjeti i djelovati među ljudima. Još je puno, puno toga učinio za svoga života. Bilo bi zgodno u Bibliji potražiti opise Ilijina djelovanja koje je završilo za ljude nevjerojatnim događajem: uznesenjem u nebo. Danas tjedan ćemo proslaviti Marijino uznesenje u nebo. Tako nam ova dva događaja pokazuju budućnost koju ljudi imaju kad prihvate Boga za svoga suputnika na zemlji: budućnost je vječnost u nebu.

O toj budućnosti koja za ljude postaje vječnost govori Isus u današnjem evanđelju. Isusovi slušatelji imaju problem, ozbiljan problem: poznaju Isusa, znaju čiji je, a Isus govori da je došao s neba i da nudi kruh vječnog života. Ipak Isus ne odustaje… ne može odustati jer je to istina… jer je istina da je on došao od Boga. Tu istinu Isus govori ljudima, onima onda i nama sada: on može ljudima koji ga vjerom prihvate darovati vječni život. Ljudsko iskustvo od Adama i Eve do naših dana ima tu drukčije, lošije iskustvo: ljudi umiru. Ljudi na zemlji nisu vječni. Mi sad znamo da je i Isus umro: i to strašnom smrću… u velikim mukama i poniženju. A onda je uskrsnućem pokazao da to nije sva stvarnost njegova života. Kao Bog Isus je vječan, a onda je uskrsnućem kao Bogočovjek najavio i uskrsnuće ljudi, svih ljudi.

Začuđenim i zabezeknutim Židovima Isus govori da on zna za čudesno hranjenje koje je Bog podario njihovim precima dok su kroz pustinju putovali iz ropstva u slobodu. Bila je to hrana koja je održavala tjelesni život na putovanju kroz pustinju. To je bio život koji je završio smrću za ovaj svijet. Isus je hrana koja daje vječni život: po uskrsnuću poslije smrti.

To je životni put čovjeka, svakoga čovjeka: mora umrijeti da bi mogao uskrsnuti. I Isus je morao umrijeti da bi mogao uskrsnuti. Da bi čovjek lakše i sigurnije prolazio kroz radosti i teškoće zemaljskog života Isus mu se nudi za suputnika, za pratioca. Zato je kao uskrsli ostao nazočan na ovome svijetu među ljudima. Ta njegova nazočnost susreće se u sakramentima, osobito u sv. misi. Pa mogao je Isus i na neki drugi način pokazati svoju nazočnost među ljudima, mogao je to učiniti nekom velikom i zastrašujućom pojavom … no on je to učinio običnim ljudskim gestama i riječima. Upotrijebio je ono naše ljudski svakodnevno: govor, doticaj, kruh i vino. To je ono vidljivo u sakramentima. No, ne svakim kruhom i ne svakim vinom nego onim kruhom i vinom na koje je Isus pozvan na sv. misi po riječi i gestama svećenika i biskupa – njih  je na posljednjoj večeri na to ovlastio i pozvao da to čine njemu na spomen.

Zanimljivo je i važno zamijetiti kako je Ilija, nakon što je pojeo prvi obrok, opet legao. Valjda je mislio da je ta hrana Božja nagrada za do tada postignute uspjehe. Tako to bude kod nas ljudi: kad imamo neki veliki problem, poteškoću, pa to riješimo, često mislimo da je to sada gotovo. Da će ubuduće biti lakše, da će sve biti dobro. No, ni s Ilijom nije bilo tako. Ilija je opet probuđen i potaknut na još jedan obrok uz obrazloženje: ‘jer je pred njim dalek put’. I posluhnuo je Ilija, još je jednom jeo i postao je sposoban prevaliti taj daleki put.

Bog nije želio Iliji lagati nego ga ojačati i ohrabriti da bude sposoban za nove napore, za nove teškoće. Tako nekako i nama kršćanima susreti s uskrslim Isusom u sakramentima – osobito u nedjeljnoj sv. misi – ne rješavaju odjednom sve probleme i teškoće, nego nas iz dana u dana, iz tjedna u tjedan i iz godine u godinu, jačaju i osposobljavaju da rješavamo probleme ili da imamo snage nositi životne teškoće. Može se reći: teškoće su jednake, teškoće su iste… ali, ali mi nismo jednaki, mi nismo isti: mi postajemo sposobni i s tim teškoćama i problemima živjeti.

I sveti Pavao nas u Poslanici poziva da svojim načinom života ne žalostimo Duha Svetoga Božjega kojim smo opečaćeni za dan otkupljenja! I navodi konkretan primjer kršćanskog života: ‘Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti’.

Lijepo je tako živjeti.