Kad se vidi cilj, sve ima smisla

2. KORIZMENA NEDJELJA

(C-2016)

Prošle nedjelje smo susreli Isusa koji je pobijedio đavla: uspješno se je odupro njegovim ‘savjetima‘ kako da živi i djeluje među ljudima. Lako nam se još sjetiti da su đavlovi savjeti bili u smislu korištenja Isusove moći kao Božjeg Sina da zadivi ljude i tako ih privuče k sebi. Danas toga istoga Isusa susrećemo u pobjedničkoj situaciji: u vječnosti s Božjim ugodnicima Mojsijem i Ilijom. Trojica povlaštenih apostola Petar, Ivan i Jakov svjedoče kako su promatrali Isusa u proslavljenom stanju. U nedostatku ljudskih pojmova da opišu što su doživjeli oni su vrlo skromni pa pričaju da se je ‘izgled Isusova lica izmijenio i da mu je odjeća sjajem zablistala‘. U tom skromnom izričaju ovog veličanstvenog događaja – da se zemaljski Isus zakratko nalazi u vječnoj stvarnosti – pokazuje se taj stalni manjak ljudskih pojmova: kako izreći ono što nije ni s čim na zemlji jednako? Zato je i Isus o Božjoj dobroti i djelovanju prema ljudima govorio u mnogim prispodobama, npr. prispodoba o ‘milosrdnom ocu‘ i ‘kukolju na njivi‘.

Pa i izvan sfera vječnosti, u svom svakodnevnom govoru, često imamo taj manjak izričaja: kako npr. reći što je ‘ljubav‘, što je ‘dobrota‘, što je ‘ljepota‘, što je ‘velikodušnost‘? I još bi se više takvih i sličnih pojmova moglo reći. Da to sve ne ostane nekako ‘u zraku‘, evo jednog najjednostavnijeg primjera. Jednog jutra majka rekne svojoj djeci: „Draga moja djeco. Ja vas jako volim, ali od danas vam više neću kuhati ni prati“, da ne nabrajam sve drugo što jedna majka čini za djecu. Ne bi li onda djeca s pravom pitala majku ‘da li ih zaista voli‘, premda se valjda ne može reći da je ljubav pranje i kuhanje?!

Apostoli nikada prije nisu vidjeli Isusa takva kakvim su ga sada vidjeli. I više ga nikada neće takva vidjeti ovdje na zemlji. Uz Isusa se pojavljuju dva najveća čovjeka Staroga zavjeta: Mojsije i Ilija. Oni su davno umrli, a sada su tako živi i stvarni. Obojica su Božji prijatelji, Isusu su dobro poznati i toliko bliski da s njim razgovaraju iako ih, zemaljski brojeći, dijele tisućljeća. Ljepotu i zadivljenost trenutnom situacijom dobro je izrekao apostol Petar u svom prijedlogu da se sagrade tri sjenice: za Isusa i njegove sugovornike Mojsija i Iliju. Očito je htio da to društvo što dulje ostane ovako na okupu, jer za samo kratkotrajni susrest nema smisla podizati sjenice. Zanimljivo je čuti kako apostol Petar uopće nije mislio na sebe i dvojicu svojih kolega: Ivana i Jakova. Gdje bi oni bili?  Izgleda da je njima bilo dovoljno samo to da ‘budu u blizini tih nebeskih stvarnosti‘.

No, nije bilo udovoljeno njihovim željama: nestale su uskoro nebeske stvarnosti i ostalo je samo ovozemaljsko: Isus i njih trojica – kako su i krenuli na to brdo. Jedino su još čuli glas s neba: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ Završna rečenica današnjeg evanđelja kaže kako su ti apostoli ‘šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli‘.

A stvarno što su mogli ‘onih dana‘ kazivati? Pa i njima samima nije bilo jasno što se to zbilo. Kako da onda to drugima objasne? Ni oni još nisu znali da će im taj događaj pomoći da lakše prebrode Isusovu muku i smrt, čemu će također u skoroj budućnosti biti svjedoci. Ovim preobraženjem valjda im se Isus htio, barem načas, pokazati u ‘boljem izdanju‘ negoli što će biti na križu na Golgoti, kad će ga svi ostaviti. Tako su učenici dokaz da je moguće biti tjelesno blizu svetinja, a ništa ne razumjeti. Zato je moguće mnogo toga o vjeri znati, a ipak ne biti vjernik.

Iz iskustva znamo da se na razne načine može pokazati naša privrženost nekome. Tu budemo iznenađeni i na dobro i na loše: netko nam je bolji nego smo to mi mislili… a netko pak je lošiji nego smo si zamišljali. Teški i neugodni trenuci najbolji su i najjači ispit ljudske privrženosti. Kad je Isus činio čudesa: ozdravljao neizlječive bolesnike i hranio mnoštvo s par kruhova… onda je mnoštvo bilo njime oduševljeno. Čak su ga na silu htjeli zakraljiti! Kad pak nije ispu-nio ljudske prohtjeve, a kao Božji čovjek to bi valjda mogao, pa onda po njihovom mišljenju i trebao, lako je bio odbačen: ne samo da nije ljude više interesirao, nego su ga smrtnom osudom htjeli maknuti iz svoje sredine.

Ovaj događaj na brdu preobraženja želi nam pokazati koji je pravi cilj, a onda i smisao, svega čovjekova života, svega lijepoga i tužnoga što čovjek na ovom svijetu doživi. Pogledom u preobraženoga Isusa može se ostati čvrst u vjeri, nepokolebljiv u nadi, ustrajan u ljubavi, hrabar u iskušenjima i teškoćama života.

Zadatak kršćana je svojim životom i vjerničkim svjedočenjem preobražavati ovaj svijet i ljude, pružati im primjer nade, vjere i ljubavi, pomoći nevoljnom čovjeku, utješiti tužnoga, ohrabriti uplašenog, nahraniti gladnog. No, kako to sve činiti ako ne znam konačan ishod, kako to sve činiti ako ne vidim smi-sao svemu tome? Kako činiti ljubav ako nemam motiv, kako se nadati ako nemam razlog, kako prihvatiti smrt ako ne znam što je nakon smrti?!

Ako sam ja čvrsto uz Krista, mogu biti uvjerljiv svjedok drugima. Ako sam ja osjetio ljubav Božju, mogu ljubiti drugoga. Zato molitva. Zato misa. Zato križni put, zato post i nemrs, zato svi drugi vidovi odricanja. Kristovo preobraženje nam pokazuje i pomaže da ne zaboravimo kako je Kristova slava: i moja i tvoja budućnost. Kršćanstvo je jedinstvo križa i uskrsnuća.