Kako i malo može biti puno

32. N.K.G. – SVETI MARTIN

(B-2012)

Današnja nedjelja uistinu je bogata Božjom porukom po misnim čitanjima, a za našu župu dolazi još i proslava sv. Martina. Dok smo slušali prvo misno čitanje teško je bilo ne zamijetiti zahtjev proroka Ilije upućen jednoj udovici, ženi koju uopće nije poznavao. Najprije joj je rekao da mu donese ‘malo vode’ za piti…, pa kad je vidio da ga je žena poslušala, proširio je zahtjev i na ‘malo kruha’. Onda je saznao da se tim svojim zahtjevima nije obratio baš na pravu ‘adresu’: žena je bila u krajnjoj oskudici. Imala je tako malo hrane da je pripremala ‘zadnji obrok’ za sebe i svog sina.

I umjesto da se ‘ispriča’ toj ženi zbog svog zahtjeva koji je neprimjeren njenoj životnoj situaciji, prorok Ilija ide dalje. Sada traži da tu posljednju hranu spremi najprije za njega i da mu to donese, a tek onda neka ide pripremiti hranu za sebe i za svog sina! Pa ako zadnje donese njemu, onda njoj i njezinom sinu više ništa ne ostaje! Po ljudski bi rekli da je prorok Ilija krajnje sebičan: premda traži za sebe malo – samo jedan obrok – to je u ovoj situaciji puno: jer je to malo za ovu ženu ‘sve što ima’.

Ali nije prorok Ilija bio krajnje sebičan, nego je bio nevjerojatan vjernik! Rekao je ženi neka napravi tako kako on zahtijeva jer će Bog učiniti čudo da ‘brašna neće nestati niti će se vrč s uljem isprazniti‘. I ta je žena povjerovala Ilijinom obećanju tako da Bog u svojoj ljubavi nije mogao iznevjeriti toliku vjeru: stvarno se dogodilo ono što je Ilija obećao.

Prije nego probamo propitati svoju vjeru, pa ako hoćete i usporediti svoju vjeru s vjerom proroka Ilije i neimenovane udovice, susretnimo se s još jednom udovicom o kojoj pripovijeda današnji odlomak evanđelja. Sličnost ovih dviju udovica u velikodušnosti je potpuna. Obje udovice mogu dati toliko ‘da im ništa ne ostane’ – dakle – sve! Nitko od ljudi u hramu nije ni primijetio kad su ‘dva novčića’ zašuštala u škrabici. Kad su ‘bogataši bacali mnogo’, valjda i s visoka, to se je čulo, to je zvonilo po hramu. Mnogi su to čuli, možda se i divili njihovom ‘bogatom daru’, ali Isusa to nije zadivilo. On je dozvao svoje učenike da im kaže ‘tko je najviše dao’ – onaj, tj. ona, koja je dala sve!

Posve sigurno se može reći da primjeri ovih udovica nisu poziv na opće siromaštvo. Vjerojatno nam mogu biti podsjetnik na to kako dosta toga imamo za što trebamo biti zahvalni i Bogu i ljudima. Inače čovjek uvijek može biti nezadovoljan i nesretan ako se samo fokusira, usmjeri na ono ‘što još nema’ – jer tu onda jednostavno nema granice. Veličinu dara Isus uopće ne mjeri niti metrom, niti kubicima, niti brojkama – veličinu dara Isus mjeri mjerom nutrine svake osobe: mi to obično nazivamo ‘mjerom srca’. Udovice opisane u današnjim misnim čitanjima nisu dale ‘ono što su imale’ nego su dale ‘sebe’.

Prije tog prepoznavanja veličine udovičina dara, Isus je mnoštvu ljudi govorio neka se čuvaju pismoznanaca. Lako nam se sjetiti kako je prošle nedjelje jednom takvom pismoznancu rekao pohvalu: kako ‘nije daleko od kraljevstva Božjega‘. Tako je i iz ovoga primjera vidljivo da samo znanje čovjeku niti ne pomaže niti ne odmaže u prihvaćanju Boga i u ljubavi prema bližnjemu. Čovjekova nutrina, mi to obično nazivamo srce, je ono što svemu našem životu, svemu našem postupanju daje mjeru vrijednosti: bilo samo ovozemne i zato kratkotrajne, bilo trajne vrijednosti za nebesku stvarnost.

Naša župa danas slavi još i svog nebeskog zaštitnika, sv. Martina. Ovog tjedna sam na župnom vjeronauku pitao kandidate za krizmu: u čemu je to sv. Martin naš zaštitnik? I iznenadio sam se jako dobrom odgovoru jedne vjeroučenice: da on štiti naš život. Da, sv. Martin doista štiti naš život da ga uludo ne utrošimo već da postignemo sretnu vječnost koju on već živi. Zato mi koji pripadamo župi sv. Martina trebamo o njemu i njegovu životu znati nešto više nego to znaju vjernici nekih drugih župa – koji o sv. Martinu čuju samo po tzv. ‘krštenju mošta‘. Ako si sad svi i ne uzmemo u ruke životopis sv. Martina, bit će nam dosta da pogledamo samo ovaj njegov kip na našem glavnom oltaru s prizorom davanja polovice plašta promrzlom siromahu. Sv. Martin nije dao cijeli plašt, kao što su sve svoje dale one dvije udovice – sv. Martin je pola plašta ostavio sebi da se i on ne smrzne. Pitao sam vjeroučenike također: ‘Da li je Martin rezanjem i dijeljenjem svoga plašta napravio kakvu štetu’? Jedni su rekli DA, neki su rekli NE. Ovi koji su rekli NE valjda su mislili da svetac ne može napraviti štetu. Ali odgovor je DA, sv. Martin je napravio štetu. Ali je on procijenio da je neusporedivo manja šteta razrezati jedan plašt negoli da promrzli čovjek umre. Danas je takva situacija da bismo lakše dali cijeli odjevni predmet negoli da ga režemo… i manje bi nam falio nego je Martinu falila ona polovica odrezanog plašta. I onda sam djeci rekao jasan primjer odabira manje štete da bi se spasila veća vrijednost: kad se nekom zbog neke teške bolesti mora odrezati dio tijela: prsti, ruka ili noga… da bi se sačuvao život.

Eto, ovi primjeri dviju nesebičnih udovica i sv. Martina neka nam budu poziv i poticaj da tako živimo svoj život da to bude vrijedno života vječnoga. I onda u tom našem životu sve postaje vrijedno, sve uspješno, pa makar i bilo teško, pa makar si to nismo ni htjeli ni planirali. Vječnost u nebu je vrijedan cilj i istinski smisao ljudskog postojanja.