Kao kršćani budimo dobar primjer bližnjima

21. NEDJELJA KROZ GODINU

 (B-2018)

Dok smo slušali današnje evanđelje, mogli smo zamijetiti kako su i prije 2.000 godina, kao i danas, Isusove riječi nailazile na različite reakcije slušatelja, pa čak i onih koji su mu bili bliski. Tako smo čuli negodovanje ljudi kojima su Isusove riječi bile ‘tvrd govor‘ koji se ne može slušati. Pa valjda i mnogi od nas imaju iskustvo da su radije otišli iz nekog društva jer više nisu mogli podnijeti riječi ili ponašanje nekog u tom društvu. Tako znam i za neke svoje kolege župnike koji su rekli da su neko vrijeme išli na utakmice u svojoj župi pa su onda odustali jer više nisu mogli slušati teške psovke gledatelja u njihovoj blizini. Neki se onda ispričaju župniku što su te psovke rekli pred njim – kao da bi bilo sve u redu da to župnik nije čuo. Ja nisam odustao jer nisam ni išao.

Doista, ljudima nije lako ‘slijediti‘ ni Isusove riječi ni Isusova djela. Dakako, osim čudesnih djela: čudesa su ljudima poželjna. Makar su i nakon čudesa neki ljudi optužili Isusa da šuruje s đavlom kad čudesa čini. Ali ako Isusove riječi i djela traže promjenu čovjekova ponašanja, onda se čovjek radije udalji od Isusa negoli da pokuša živjeti onako kako Isus živi i kako Isus govori. Mnogi si pritom misle da je to kako Isus čini i govori još kako-tako moglo vrijediti za ono vrijeme, ali da za ovo naše vrijeme to izgleda stvarno zastarjelo. Zato i mnogi protivnici kršćanstva govore da su kršćani ‘zatucani‘. Pa dobro je biti ‘zatucan na Isusov način‘. A nije dobro biti ‘napredan na đavolji način‘. Na ovom svijetu se to još kako tako pomiješa pa i jedno i drugo brzo prođe: jesi li dobar ili loš. Grobna jama svakog čeka. Ali ako se uzme u obzir vječnost, onda je to nešto posve drugo. Onda je grobna jama prolaz u vječnost. Mučan i težak prolaz, ali ipak ne trajni boravak. A i ‘sadašnjost na đavolji način‘ nije baš sretna za ljude, pa niti samo do grobne jame..

Poneki put se može čuti i pročitati mudrovanje ljudi koji kažu: ‘Ja vjerujem u Boga, ali u crkvu ne idem‘. Neki još pridodaju opravdanje da su u crkvi nerijetko i lošiji ljudi od onih koji u crkvu ne idu. Pa onda je baš šteta što ti ljudi svojim dolaskom malo ne poprave ‘prosjek dobrote‘ onih koji idu u crkvu.

Ozbiljno razmišljajući o tome možemo reći da sigurno ima jako dobrih ljudi premda ne idu u crkvu, i da ima jako loših ljudi koji idu u crkvu. O brojevima jednih i drugih nema smisla govoriti. Iz raznih susreta s Isusom, i s ovakvim i s onakvim ljudima, razvidno je da Isus ima više opravdanja i razumijevanja za one koji se za svoje grijehe kaju negoli za one koji se oholo svojom dobrotom hvale. Isus ipak nema razumijevanja za one koji se i grijesima hvale, nego za one koji se za grijehe kaju!

Naravno, živjeti na Isusov način vrijedi za one ljude koji sebe smatraju Božjim stvorovima: kojima je dan život u određenim okolnostima i s određenim sposobnostima – a sve zato da bi u konačnici postigli sretni život u vječnosti. Zato je apostol Petar i rekao da oni nemaju kome otići jer Isus daje vječni život. Svi drugi osim Isusa nude puno, puno manje. A taj Petar je ‘Stijena Crkve’ kojoj i mi pripadamo. Pa je onda taj odgovor apostol Petar na neki način dao i za sve nas: i za mene i za tebe. E, sad još riječi toga Petrova odgovora za sve članove Crkve trebaju slijediti i naša djela, naš život. A u tom našem životu valjda ima dosta toga čime se možemo pohvaliti, dosta toga što nam služi na čast i pokazuje ‘primjenu‘ naše vjere u životnu stvarnost… ali valjda ima i podosta toga s čime se ne možemo pohvaliti nego čega se trebamo stidjeti i za što se samo možemo i trebamo kajati. Ne možemo ne vidjeti i ne čuti što i kako naši bližnji žive, ali svoju pozornost prvotno ipak usmjerimo na sebe: radujmo se dobrim djelima, žalimo i kajmo se za promašaje.

Dakako, u tome možemo jedni drugima biti primjer: dobar ili loš. U današnjem 1. misnom čitanju iz Knjige o Jošui čuli smo toga proroka kako poziva svoje sunarodnjake i suvremenike na odluku: hoće li živjeti po Božjem ili po ljudskom, onako kako ljudi drugih naroda oko njih žive. Odmah je pridodao da on i njegov dom namjeravaju živjeti po Božjem – i tako je želio pripomoći da se i drugi njegovi sunarodnjaci za takav način života odluče. Čuli smo da je njegov primjer pozitivno djelovao: i mnogi drugi su se odlučili kao on i njegov dom – žele živjeti po Božjem.

A sad još malo razmotrimo i Poslanicu apostola Pavla Efežanima, kako smo to čuli u 2. misnom čitanju. Vi žene, koje ste u većini na svakoj sv. misi, mogle ste se manje ili više mrgoditi i u sebi negodovati – u sebi zato jer nije baš praksa da se u crkvi na sv. misi glasno protestira – kad vas apostol Pavao poziva na ‘podložnost muževima‘. Na prvi pogled opravdano: jer želite biti ravnopravne a ne podložne. Međutim, pažljiviji slušatelji su trebali zapaziti kako su muževi dobili još teži zadatak prema svojim ženama: „Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu…“ A Krist Crkvu tako ljubi da se za Crkvu žrtvuje: do žrtve života. Dakle je veći zadatak tako ljubiti negoli samo ‘biti podložan’. A najbolje je: spojiti podložnost i ljubav!

Pa, eto, nastojmo baš to: spojiti u svom životu ljubav i podložnost. I ne samo muževi prema ženama i ne samo žene prema muževima nego svi mi – jedni prema drugima, prema svojim bližnjima.