Kraj ipak nije kraj

1. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(A-2013)

         S najpoznatijom adventskom pjesmom ‘Padaj s neba roso sveta‘ – koja se na neki način može smatrati i himnom adventskog vremena – započeli smo ovu sv. misu na 1. adventsku nedjelju. Tako smo ujedno započeli novu crkvenu liturgijsku godinu. U našoj je ljudskoj naravi da nam očekivanje ‘novog’ uvijek budi neke nove nade pa i nove snage, a onda i tiho ili glasno smišljamo i nove planove za naš daljnji život. A biblijska čitanja današnje nedjelje, u kojima nastojimo prepoznati Božju poruku za svoj život, na prvi mah su u popriličnom neskladu s tim početkom nove godine, jer ta čitanja govore o ‘kraju‘: i to o onom posvemašnjem kraju ljudske povijesti. Uistinu prorok Izaija ne može biti jasniji kad piše: „Dogodit će se na kraju dana:…“ A mi ljudi svoj život ‘mjerimo danima’, koji se onda pretaču u mjesece i godine, pa onda i u stoljeća i tisućljeća… ali ovo posljednje su već ‘vremenska trajanja‘ koja nadilaze našu moć shvaćanja. Da prorok Izaija ipak ne misli o takvom ‘kraju‘ koji će završiti u ništavilu ili kaosu, pokazuje njegov daljnji tekst u kojem on navodi ‘skupljanje mnogih naroda i plemena u Božjemu Domu‘. U nastavku opisa te budućnosti, koja će nastati svršetkom ‘zadnjeg dana‘, prorok je i dalje vrlo optimističan s obzirom na situaciju u kojoj će se naći svi ti ljudi skupljeni iz raznih naroda i plemena. To je jasno iz njegovih riječi da će ti ljudi ‘mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove‘… i ‘neće se više učit ratovanju‘. Eto, prošla su tisućljeća od ovakve najave proroka, a ljudi se još uvijek ‘uče ratovanju‘ i za to troše ogromna sredstva, još uvijek ljudi ratuju. Bilo bi ne samo zanimljivo nego valjda i razoračaravajuće kad bi se nekako dalo izračunati koliko je godina u sveukupnoj ljudskoj povijesti bilo ‘bez rata‘ među ljudima. U tih ‘više tisuća godina‘, valjda bi se jedva nakupila koja ‘stotina godina‘ bez ratovanja. Dva su valjda temeljna razloga zašto se još nisu obistinile riječi proroka Izaije: prvi je razlog što još nije došao taj ‘kraj danima‘, a drugi je razlog što u svom životu ljudi ne žive u ‘Gospodnjoj svjetlosti‘ kako nas poziva zadnja rečenica 1. misnog čitanja, tj. po primjeru, pozivu i uputama koje je Bog dao ljudima. Mnogi se ljudi radije ravnaju po ‘ljudskoj mudrosti‘, koja pak je slabija od ‘Božje ludosti‘, kako je to Isus i rekao svojim učenicima. I danas se na referendumu, na neki način, sukobljavaju ‘ljudska mudrost’ i ‘Božja ludost’. Bog je stvorio čovjeka da kao muško i žensko stvaraju nove ljude, nove živote, i da im to bude i zadatak, i radost i napor. I tako će ljudi na najbolji mogući način biti Božji suradnici u prenošenju života. Da, roditelji su prenositelji života, a Bog je davalac života. Za prenositelje života Bog je predvidio muškarca i ženu. Drukčije ne ide.

Najjasniju uputu kako da žive na zemlji da bi postigli život u nebu, Bog je ljudima dao po Isusu Kristu, Bogočovjeku koji je po svemu bio ‘jednak ljudima, osim u grijehu‘. Tog Isusa susrećemo u današnjem odlomku evanđelja kad svojim učenicima govori također o ‘svršetku’ ovoga svijeta: kad Sin Čovječji – tj. On sam – ponovno dođe u svijet. Mi iz iskustva znamo kakva je ‘gungula‘ kad se nešto važno odvija u našoj sredini ili kad netko važan dolazi u posjet. Tada se prostorije ‘izglancaju’ a ljudi ‘zbigecaju’… tako da gotovo ništa nije onako kako se obično život odvija. I onda si možemo misliti: kakva će tek gungula biti kad ponovno dođe Sin Čovječji?! A u odlomku današnjeg evanđelja Isus nam kaže da nikakve gungule neće biti… dapače, sve će se odvijati po običnom, svakodnevnom redu, svatko će raditi svoj posao i ništa neće najavljivati ‘kraj svijeta’.

Svojim slušateljima Isus navodi njima poznate doga-đaje iz vremena starozavjetnog pravednika Noe koji je ‘gradio korablju‘, i to sigurno kroz više godina, a ljudi oko njega su živjeli svoj život ne obazirući se na Nou. Možemo si čak lako zamisliti kako su se Noini suvremenici čudili, a neki valjda i izrugivali Noi što gradi korablju – brod – a  nema vode da brodom plovi. Kad su saznali da je brod potreban i da ima po čemu ploviti, bilo je kasno i prekasno.

Ipak, potop koji se dogodio nije bio ‘kraj svijeta’, nego početak nove zajednice, početak obnovljenoga čovječanstva. I adventsko vrijeme koje smo započeli i koje ćemo živjeti kao pripravu za Božić poziva nas na obnovu našeg života. Sigurno nema čovjeka, pa niti onog najboljeg, koji ne bi mogao ništa obnoviti, ništa poboljšati u svome životu. Prvi je korak uvidjeti svoje nedostatnosti, krive riječi i pogrešna djela… drugi je korak ‘požaliti‘, pokajati se za to pogrešno i tako zadobiti oproštenje, i treći je korak s novim nadahnućem i novom snagom opet ostavljati ‘trag dobra‘. U tome će nam velika pomoć biti tzv. ‘adventska ispovijed‘ po kojoj će sve ono što nam ne služi na čast, svi naši grijesi riječima, djelima i propustom, biti izbrisani, uništeni u velikoj Božjoj dobroti i ljubavi. Pred Bogom čovjek uvijek može ponovno početi ‘biti bolji’. I onda će nam Božić doista biti blagdan radosti, duševnoga i kućnoga mira.