Krist nas uči razlikovati bitno od nebitnog u životu

22. NEDJELJA KROZ GODINU

 (B-2018)

U prošlonedjeljnom broju Glasa koncila bila je zanimljiva i aktualna karikatura: čovjek se čudi kako se stalno po medijima kritizira samo Katolička crkva. Nikog drugog se ne kritizira. Doduše neke druge Crkve, neke druge vjerničke zajednice, se ne hvali, ali ih se niti ne kritizira. Pa je li stvarno moguće da je samo Katolička crkva sa svojim biskupima, svećenicima i vjernicima jedina zavrijedila toliko kritika? Čisto po tzv. ‘računu vjerojatnosti‘ teško je u to povjerovati. A možda je to tako zato što se i jedino od pripadnika Katoličke crkve očekuje da budu istinski sveci… dok se od pripadnika bilo koje druge vjerničke zajednice to jednostavno i ne očekuje. Ako je tako, onda ‘hvala‘ svim kritičarima što toliko na nas paze, i toliko dobroga od nas članova Katoličke crkve očekuju. Ipak bi bilo dobro da se barem poneki put spomenu i dobre stvarnosti u Katoličkoj crkvi. Nije valjda da sve, baš sve, samo u Katoličkoj crkvi radimo samo krivo.

A, eto, malo prije smo u evanđelju čuli kako su prve kritike Isusovim učenicima – a to su danas svi članovi Crkve – počele još u Isusovo vrijeme. Razlog kritike nama danas i ne izgleda baš nekako važan: apostoli nisu oprali ruke prije jela. A židovski propisi su to striktno tražili. Ne znamo zašto apostoli to ovaj put nisu učinili, premda su praktički redovito inače to činili. Pa, konačno, i mi si prije jela uglavnom peremo ruke, ali valjda ni mi to ne činimo baš svaki put. Iz raznih razloga: neki put nemamo kako, a drugi put mislimo da nam ruke i nisu tako prljave da bi ih trebalo prati.

Najčešće je tako da kad nekoga ‘nemamo pri srcu‘, onda mu tražimo svaku sitnicu koja je prikladna za prigovor. Tako je valjda i Isus sa svojim učenicima farizejima i pismoznancima ‘išao na živce‘ jer je često govorio drukčije od njih i jer se često ponašao drukčije nego oni. A farizeji i pismoznanci su sebe smatrali ‘društvenom i duhovnom elitom‘ židovskog naroda. Oni su stvarno, do u tančine, nastojali obdržavati vjerske propise židovskog naroda. Isus im to priznaje, ali im prigovara da nisu shvatili bit i nakanu tih brojnih propisa svoje vjere. Obdržavanje tih propisa trebalo im je pomoći da ne zataje u bitnim stvarima svoga ponašanja prema ljudima, svojim bližnjima.

Nešto slično događa se i mnogim kršćanima našeg vremena. Doduše oni sami sebe ne smatraju baš ‘elitom kršćanske vjere‘ nego misle da je sasvim u redu samo izvanjski držati se nekih vjerskih propisa. Evo nekoliko konkretnih primjera: žele krstiti djecu premda se roditelji ne žele crkveno vjenčati … mladi moraju ići na krizmu premda poslije neće gotovo ništa od vjere držati… strogo će paziti da na veliki petak ne kopaju u zemlji, ali će mnoge nedjelje raditi i ne sudjelovati u sv. misi.

A najviše su ljudi danas osjetljivi ako bi župnik odustao od vođenja sprovoda nekom čovjeku. Mnoge ljude ne muči uopće što dotični čovjek za svoga života nije sam sebe  niti malo smatrao kršćaninom, ali je ljudima strašna pomisao da takvom čovjeku svećenik ne bi vodio sprovod. Jedan od razloga je sigurno taj što onda na sprovodu nema nikakvog ‘protokola‘. Neobično je i pomalo čudno da se pokojnika od mrtvačnice samo doveze do groba, spusti ga se u grabu, i ode se kući. Neki znaju onda reći: ‘Pokopali su ga kak pesa‘. K tome još mnogi misle da je s pokojnikom ‘sve u redu‘ ako je svećenik bio na sprovodu i uopće nije važno kako je živio do sprovoda. I zato nitko nije poticao tog čovjeka da za života barem malo pokaže svoju pripadnost vjerničkoj zajednici, župi u kojoj živi. A bilo bi normalno da svećenik na sprovodu ispraća članove župne zajednice koji su se, makar na neki minimalni način, i sami smatrali članovima te svoje župe. Ovako to bude samo jedno prenemaganje, koje Isus naziva ‘licemjerje‘.

Evo još primjera izvanjske pripadnosti vjerničkoj zajednici: za svadbu, krštenje, prvu sv. pričest, krizmu – najvažnije je pripraviti svečanost: rezervirati dvoranu, odrediti broj gostiju, izabrati odjeću i obuću. A sudjelovanje na nedjeljnim sv. misama, pa vjeronauk prije toga – to mnogi doživljavaju kao jednu nepotrebnu gnjavažu koju bi bilo najbolje ukinuti.

Već je starozavjetni prorok Mojsije, taj velikan Staroga zavjeta, objavio svojim sunarodnjacima da jednostavno nema ničeg vrednijeg i boljeg od onoga što Bog ljudima nudi i na što ih poziva. A kako su ljudi Božji stvorovi to, valjda, Bog jednostavno najbolje zna što je za njegovog stvora najbolje. Kao što proizvođači raznih aparata i strojeva najbolje znaju kako ih treba koristiti da bi poslužili za ono za što su napravljeni. Zato se uz svaki imalo vredniji stroj ili aparat prilažu i upute za njihovo korištenje. I mudri ljudi te upute pročitaju i nastoje ih se pridržavati, ne zato da razvesele proizvođača već da ostvare ono za što su taj proizvod kupili. Tako i mi ljudi trebamo posluhnuti Boga, svoga Stvoritelja, ne zato da Boga razveselimo nego zato da svrhu svoga postojanja: vječni život u nebu postignemo. Bez tog postignuća promašili smo sve – baš sve – za što smo stvoreni.

A stvoreni smo da budemo ‘prvina neka njegovih stvorova‘, kako to piše apostol Jakov u svojoj Poslanici koju smo danas slušali kao 2. misno čitanje. Za Bibliju ‘biti prvina‘ znači biti najvredniji, znači biti onaj koji nastavlja ono što je njegov roditelj – u ovom slučaju Stvoritelj – započeo. A Bog je ljude stvorio da budu njegovo društvo cijelu vječnost. Put do vječnosti je ovaj život na zemlji, često puta ‘u suznoj dolini‘, ali ipak put prema sretnoj vječnosti. Prihvatimo Božje upute na zemlji da nam i vječnost bude s Bogom. A razne kritike našeg načina života – i opravdane i neopravdane – neka nam budu pomoć i podsjetnik da možemo biti još bolji.