Krist osvjetljuje ovozemni put u nebo
SVIJEĆNICA
(A-2020)
Danas je Svijećnica, blagdan Isusova prikazanja u hramu. To je bio uobičajeni događaj koji se u jeruzalemskom hramu zbivao uistinu često jer su Židovi svakog prvorođenca trebali prikazati Bogu za potpunu službu. Onda bi ga simbolički otkupili za ovaj život. Temelj za ovaj čin prikazanja Bogu ide daleko, jako daleko: u Mojsijevo vrijeme dok su Židovi bili robovi u Egiptu. Naime tada su u noći izlaska iz egipatskog ropstva umrli svi egipatski prvorođenci, dok su židovski prvorođenci bili pošteđeni smrti. Bog ih je poštedio pa tako onda oni jednostavno: pripadaju Bogu!
Da bismo bolje razumjeli važnost ondašnjih prvorođenaca onda treba znati da su prvorođenci jednostavno nastavljali život i poslovanje jedne obitelji. Njihovom smrću nastala je pomutnja: tko će i kako dalje nastaviti.
Tako je i Isus prikazan kao svaki židovski prvorođenac. No, kako Isus nije samo židovski prvorođenac, nego i utjelovljena Riječ Božja među ljudima, tako on prikazuje i sebe i sve ljude koji prihvate njegovu spasiteljsku službu. Mi sada po vjeri znamo da je čitav Isusov život bio poslanje ljudima da se svi ljudi koji ga vjerom prihvate spase. Isusov život bio je život za druge. On je u pravom smislu riječi “čovjek za druge“.
Poruka ovog blagdana je dosta jednostavna: naš život ima smisla samo onda ako ga prikažemo Bogu. Dakako, ne samo jednim obredom nego i svim svojim djelovanjem i životom. Obred prikazanja samo je vidljivi početak takvog života.
Ima u našem životu jedan nerazuman strah: ako nešto damo Bogu, kao da je to onda za nas izgubljeno. Teško je razumjeti odakle taj strah u ljudima. Kako je danas i Dan posvećenog života, dan svećenika, redovnika i redovnica, dobro je razmotriti i ljudske odazive na taj Božji poziv. Nije rijetko da se roditelji opiru da njihovo dijete, sin ili kćer, postane svećenik ili časna sestra, jer se boje da će ih tako izgubiti. Nekada je to bilo lakše jer je bilo više djece u obitelji, pa su onda roditelji lakše pustili sina ili kćer da izabere svećenički ili redovnički život. Sada je s malo djece u obitelji to znatno, znatno teže. Neki roditelji u tim stavovima budu doista grubi. Tako se pripovijeda kako je jedna majka dovela svoja četiri sina sv. Ivanu Boscu – nedavno je, 31. siječnja, bio njegov spomendan – da ih blagoslovi i da joj rekne što će od njih biti u životu. I svećenik je za trojicu rekao svoje predviđanje, a za četvrtog, najmlađeg, je jednostavno prešutio. Majka je to primijetila pa je dodatno pitala: ‘A što će biti ovaj najmlađi sin? To mi niste rekli‘. On će biti svećenik, odgovorio je svetac. Majka se tome žestoko usprotivila riječima: ‘Bolje da umre nego da bude svećenik‘. I podosta ljuta i razočarana odvela je svoje sinove doma.
I sinovi su rasli i trojica su doista postigli zanimanje koje im je svetac predvidio. Najmlađi se tijekom školovanja razbolio. Zdravlje je bilo sve lošije i lošije pa se majka sjetila onog svećenika koji je dobro predvidio zanimanja njene trojice sinova i uputila se k njemu da se pomoli za zdravlje najmlađeg sina. Svećenik je odgovorio: ‘Majko, prekasno je. On je trebao biti svećenik, a vi ste ga u tome spriječili‘.
No, blagdan Svijećnice nas ne poziva samo na prikazanje ljudi Bogu nego i na prikazanje našega posla, naših planova, naših radosti i nadanja. Čak i naši strahovi, prikazani Bogu dobivaju drukčiju vrijednost. To je ‘logika evanđelja‘ koja nam govori: ono što daš drugome dobivaš natrag s Božjim blagoslovom. U logici ovoga svijeta vrijedi drukčije pravilo: ako nešto daješ drugome, to si izgubio. U logici evanđelja vrijedi upravo suprotno: štogod daš Bogu, to dobiješ natrag stostruko, u plemenitijem izdanju. Sam Isus je to garantirao svojim učenicima kad im je obećao: ‘kažem vam, svaki onaj koji je radi mene ostavio oca ili majku ili njivu ili kuću, primit će stostruko‘.
Središnja osoba današnjeg evanđelja je Isus. On kod prikazanja službeno dobiva ime: ime koje je anđeo javio Josipu u snu. K tome se nadovezuju riječi starca Šimuna koji Isusa proglašava Mesijom. Čuli smo ga kako kaže da sad može ‘mirno umrijeti‘ jer po vjeri zna da su ljudi spašeni – dakako u te spašene ljude ubraja i samoga sebe.
Evanđelje kaže da je starac Šimun često dolazio u Hram i zato nije iznenađenje da je bio u Hramu i kod Isusova prikazanja. Taj starac Šimun je vječni primjer čovjeka koji traži i nalazi Boga, makar se taj Bog skrivao u najobičnijim prilikama svagdanjeg života, kao što je jedno maleno dijete u naručju svoje majke. Naprotiv ima ljudi koji bi Boga htjeli prepoznati samo u čudesima i nekim izvanrednim događajima, pa kad čuju da se negdje nešto neobično dogodilo žurno hrle na ta mjesta.
Ali tko živi u Bogu, Božji čovjek, taj vidi i ono što čovjek svijeta ne vidi. Valjda bismo rado saznali Šimunovu tajnu: kako je uspio prepoznati onoga, koga je cijeli život očekivao. Ako pažljivo čitamo i slušamo evanđelje, možda ćemo naći i tu tajnu. Šimun je bio pravedan i bogobojazan i iščekivaše utjehu Izraela. Evo, u tih nekoliko riječi nalazi se sva tajna.
Prvi uvjet da se može prepoznati Boga jest pravednost. Pravedan u biblijskom smislu jest čovjek koji je drag u Božjim očima, čovjek koji hodi putovima Gospodnjim.
Drugi uvjet je čekati Gospodina. Šimun je bio otvoren za Božji dolazak, za njegova iznenađenja. Nije on htio Bogu prepisati recept kako i gdje da se pojavi.
Evo, takvi ljudi kao starac Šimun mogu prepoznati Isusa i onda mogu to svjedočiti drugima. Takvi ljudi mogu i na kraju života reći isto što i starac Šimun: “Sad otpuštaš u miru slugu svoga, Gospodine!”
Svi mi smo na krštenju prikazani Bogu pa neka naš život svjedoči našu vjeru. Živi plamen svijeća koje danas blagoslivljamo neka budu odraz naše žive vjere.
