Kroz radosti i teškoće u sretnu nam je vječnost stići

5. USKRSNA NEDJELJA

(A-2023)

Prošle smo nedjelje čuli tko nam je, ili tko bi nam kao kršćanima trebao biti glavni vođa u životu: Dobri Pastir Isus koji svojim ovcama – kako je od milja Isus prozvao svoje učenike svih vremena – daje život u izobilju. Život u izobilju – pa to je sretan život u vječnosti. Bolji život ne može postojati. Znamo da materijalni život u izobilju neminovno dolazi svome kraju, a moguće izobilje ostavlja se drugome ili drugima. Ovdje usput pitam mlade ljude koji žive zajedno, službeno vjenčani ili onako na probu, a ne žele imati djecu: „Jeste li ikad pomislili na to da će sve vaše što u životu steknete – bilo to jako puno ili jako malo, ili onako osrednje – da će to jednom dobiti netko deseti, netko stoti – koji vjerojatno neće imati nikakve veze s vama?!“ Dobit će netko od onih ljudi koji nisu bili tako sebični da bi samo uživali život već su se potrudili odgojiti svoje potomstvo. Sada to vjerojatno tim mladim ljudima izgleda nevažno, posve nevažno, ali kad prođu pedesetu… bit će im važno, ali bit će i prekasno.

U 1. misnom čitanju smo čuli kako je postupno sve veći broj ljudi prihvaćao Isusa kao svoga životnog vođu. A gdje je više ljudi ima i više radosti i više problema. Tako je među prvim kršćanima nastao problem oko zbrinjavanja ljudi u potrebi: tada su to u najvećoj mjeri bile žene udovice. Nakon smrti muža udovice su zbilja bile u teškom životnom položaju… osobito ako nisu imale muško potomstvo. Možda se još netko sjeća da je po ondašnjem pravilu brat morao oženiti udovicu svoga brata ako je taj brat umro bez djece. I ako se u tom novom braku rodilo dijete i nakon više godina, smatralo se djetetom onog prvog brata – makar je on već godinama bio mrtav. I to je dijete naslijedilo imovinu onoga davno umrlog brata. Bilo je to čisto socijalno pravilo da se pomogne udovicama.

Apostoli su pronašli mudro rješenje: brigu za udovice preuzet će ‘muževi na dobru glasu, puni Duha i mudrosti’. A apostoli će i dalje propovijedati o Isusu. Nisu se oni na taj način oslobodili muke i zanovijetanja: zbog ‘nepravedne podjele dobara’ nego su preuzeli onu službu koju su onda  samo oni mogli obavljati. Samo su oni kao svjedoci onoga  što je Isus za života govorio i činio, njegove muke, smrti  i uskrsnuća mogli o tome govoriti drugim ljudima. Ovi   izabrani muževi, premda na dobru glasu, nisu mogli govoriti o onome čemu nisu svjedočili. A kako su bili ljudi od povjerenja u toj zajednici, to su mogli na svoj način služiti zajednici.

Tako bi to trebalo biti i danas, u ovo naše vrijeme: svećenici i biskupi koji su školovanjem stekli mnoga znanja o kršćanskoj vjeri trebaju o tome govoriti, propovijedati, a drugi župljani bi trebali preuzeti one aktivnosti u svojoj župi za što imaju dara i sposobnosti. Dakako, i dobre volje da svoje sposobnosti i svoje vrijeme daju na dar toj svojoj zajednici. Tako se svaki roditelj u svojoj maloj vjerničkoj zajednici – a to je obitelj – treba uključiti prenositi svojoj djeci vrednote koje su i njemu važne. Tko još ima dara za pjevanje i sviranje dodatna je mogućnost služenja zajednici. Nedavni igrokaz je pokazao da se i na taj način može zapaženo biti od koristi vjerničkoj zajednici: da zajednica uči i uživa u onome što su im spremili prikazati. I bilo bi stvarno tužno da za dulje vremena to opet ostane jedini nastup. A bilo je lijepo i poučno. A gdje su tek oni mladi naše župe koji sviraju razne instrumente i nikako da se probaju udružiti pa na čast Bogu i ljepotu ljudima nastupati na sv. misi – barem jednom mjesečno. Jasno, mogu i svake nedjelje. Naš orguljaš gospodin Stjepan je već dugo spreman uvježbati ih. Ali, ali, ali njih nema!

Mnoge ljude našega vremena zahvatio je tzv. potrošački mentalitet: ne samo u kupnji mnogih stvari nego i na televiziji i Internetu gledaju i čitaju ono što su drugi smislili, ono oko čega su se drugi trudili… Na našem domaćem terenu: neka drugi pjevaju i sviraju… mi još malko ‘zasolimo’ prigovaranjem.

Evo, u prvoj kršćanskoj zajednici sedmorica zauzetih ljudi riješili su problem pa je sve više i više ljudi prihvaćalo vjeru. A danas je sve manje i manje ljudi koji se žele uključiti u život svoje župne zajednice. Tako ćemo se za tjedan dana oprostiti od još jedne generacije krizmanika: neki su s mukom izdržali jednu godinu i više ih neće biti. Ma nisu krizmanici uopće krivi: u obitelji su rasli u takvom ozračju: ‘zbavite to i gotovo’. A tek bi nakon krizme trebali i vjernički i životno produbljivati ono u čemu su stekli tek ono najosnovnije. Slično je i u svakodnevnom životu: tek nakon stjecanja vozačke dozvole ili neke svjedodžbe ili diplome, tek nakon duljeg rada u toj struci čovjek postaje istinski majstor i dobar vozač. A odmah nakon dobivanja diplome ili vozačke… vidi se da ne ide, da je tek početnik.

A život po Božjem, život po vjeri nije lagani životni zadatak. Da je to lako ne bi se ni prvi ljudi – slikovito prozvani Adam i Eva – odijelili od Boga. Da, mislili su i željeli su ‘biti kao Bog’, a onda su osjetili da su ‘goli’. Ne toliko tjelesno goli nego goli u svojoj životnoj stvarnosti: više im mnogo toga nije išlo od ruke, nije išlo onako kako su se nadali i kako su željeli. Da, tako je: bez Boga čovjek je ‘gol’, slab, malovijek… jednostavno zato jer od Boga potječe i k Bogu treba stići. Za svu vječnost. Stvarajući čovjeka, onog prvog i svakog novog čovjeka po roditeljima sve do kraja svijeta i vijeka, Bog udahnjuje u njega svoj duh, dio sebe, i taj duh – koji mi jednostavno zovemo čovjekova duša – živi vječno. Isus nas kao dobri Pastir do te vječnosti vodi: kroz teškoće i kroz radosti, ali do sretne vječnosti. Bolje ne može. Da, bolje ne može.