Kršćani – ljudi za druge

VELIKI ČETVRTAK

(B-2018)

Današnje evanđelje vrlo svečano obznanjuje da je ‘došao Isusov čas‘. Došao je čas da pokaže beskrajnu Božju ljubav prema ljudima. Isusov život na zemlji poprilično je sažet u rečenici: „Budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.“ Sav Isusov život jest ‘ljubav‘. Ljubav koja ne ide prema onima ‘koji mogu uzvratiti‘, nego ljubav prema onima koji imaju potrebu ‘biti ljubljeni‘. Bog ljubi i one koji su zli. I sada je došao trenutak u kojem će pokazati vrhunac svoje ljubavi – dati svoj život. Zanimljivo je bilo čuti kako evanđelist Ivan do u pojedinosti opisuje što se to zbivalo na posljednjoj večeri. Očito je evanđelistu Ivanu stalo da to što se zbivalo ostane trajno zapisano: kako u pamćenju dvanaestorice učenika tako i u pamćenju svih onih koji će na njihovo svjedočenje vjerom prihvatiti Isusa. Podsjetimo se: ‘Isus odlaže haljine, uzima ubrus i opasuje se, nalijeva vodu u praonik i onda se sagiba i učenicima pere noge‘. Svaki od tih čina pojedinačno izazivao je čuđenje učenika, a ‘pranje nogu‘ ih je posve šokiralo. Koliki je to bio šok vidi se po reakciji apostola Petra: kad je Isus došao do njega Petar se pobunio: „Gospodine, zar ti da meni pereš noge!“ Tu  Petrovu pobunu mogli su svi čuti jer je u dvorani vladala posvemašnja šutnja, muk od čuđenja što se to događa. Isus mu odgovara kako ga razumije što se buni jer ne shvaća što to Isus čini, ali da će jednom poslije shvatiti. No, Petar je tvrdoglav – i ne samo ovaj puta – pa se i dalje opire: „Nećeš mi prati nogu nikada!“ No, kad je čuo da bi daljnjim odbijanjem mogao ‘ostati bez dijela s Isusom‘ Petar se naglo mijenja: da ne ostane bez Isusa on je spreman da ga Isus svega opere: ‘i noge, i ruke, i glavu‘.

Posve sigurno Petar nije razumio što mu Isus govori, ali mu je bilo važno da ne ostane bez Isusa, bez udjela s Isusom. I kad im je svima oprao noge, onda im je Isus rekao da je to učinio za primjer: da oni njega nasljeduju. Nije to poziv samo onoj dvanaestorici koja su bila na posljednjoj večeri, to je poziv svim Isusovim učenicima – a to znači svim kršćanima svih vremena i prostora – da ga nasljeduju tako da budu ‘ljudi za druge‘.

Sad se postavlja ozbiljno, najozbiljnije pitanje: a kako to ‘biti za druge‘? Stvarno bi bilo najlakše nasljedovati Isusa u pranju nogu, pa čak i jako prljavih nogu. No ovaj Isusov postupak ima mnogo, mnogo dublji i smisao i poziv: Isusovi učenici jednostavno moraju biti ‘ljudi za druge‘. Onako kako je Isus bio za druge: i to manje po pranju nogu, premda je već tim činom mnoge začudio, a Petra i zaprepastio, nego je mnogo, mnogo više pokazao da je za druge: kad je ‘za druge‘, za sve ljude, na križu umro. Isus je dao život za druge.

Dati život za druge može se na razne načine: i mnogi su to već učinili kroz dugu ljudsku povijest, mnogi to i sada čine u ovoj našoj svakodnevici. Najčešće davanje života za druge je tako: da svoje dane, mjesece i godine, i svoje sposobnosti, trošimo za druge. Tu su valjda najbrojniji roditelji koji potroše svojih približno tridesetak godina da djecu rode, odgoje i osposobe za samostalni život. To je ono za što se općenito kaže: da se djecu ‘postavi na noge‘. Mnogi ljudi daju život za druge tako da čestito i pošteno obavljaju svoj posao, svoju službu, pri čemu im nije prvotna svrha ‘dobra zarada‘ nego poboljšanje svijeta i ljudi – a zarada je pritom nužna kako bi se moglo živjeti i dobro činiti!

A da bi ljudi mogli tako živjeti, da bi mogli biti ‘ljudi za druge‘ potrebno je nadahnjivati se i jačati se u druženju s Onim koji je to činio tako prije nas: Bogočovjekom Isusom. U to druženje s Isusom spada dnevna molitva: zato zvoni ujutro, u podne i navečer, da se podsjetimo da cijeli svoj dan živimo u Božjoj nazočnosti. U to druženje s Isusom spadaju i sakramenti kao osobiti načini primanja Božje ljubavi: u ispovijedi nam se ta ljubav očituje po opraštanju grijeha… u pričesti pak se očituje po davanju snage za bolji život. A druženje s Isusom u nedjeljnoj sv. misi je privilegirani događaj kad smo i kao pojedinci i kao zajednica okupljeni oko Isusa uskrsloga.

To su mnogi Isusovi učenici – kršćani – našega vremena zaboravili, zapustili, pa su zato i sve teže prepoznatljivi kao kršćani. Ne prepoznaje ih se kao kršćane niti po načinu što i kako govore, niti po djelima koja čine, niti po tome kako žive npr. nedjelju. Pritom svi oni imaju svoja opravdanja: pa nije najvažnije moliti, pa nije najvažnije ići nedjeljom na sv. misu, pa nije najvažnije što i kako govorimo, pa nije najvažnije jesmo li crkveno vjenčani ili nismo. I primjera raznih koliko hoćeš. No, pa kad se tako odbaci sve što ‘nije najvažnije‘, a što je onda uopće i ostalo od njihove vjere? Što to je najvažnije? Samo to da su zapisani u pojedine knjige, samo to da za Božić okite kuću, za Uskrs jedu blagoslovljena jela, i za proštenje pozovu prijatelje i rodbinu na ručak. Dakle, ne na sv. misu nego samo na ručak ili večeru. Ako ne idu na misu nego samo na ručak ili večeru, onda to i nije proštenje nego samo ‘gošćenje‘. Ljudi se samo goste.

Tu je dobar primjer i vjenčanje: popriličan broj uzvanika ne ide na vjenčanje nego s glazbom odu u krčmu – kod nas u Podturnu je to jako blizu – i tek se poslije vjenčanja priključe mladencima. Čekajte: pa da nema vjenčanja, onda ne bi bilo ni svatova! To je onda isto kao da ne ideš na sprovod nego samo poslije na karmine… jer je tu manje tužno, a više zanimljivo. Praksa da se ne ide na vjenčanje nego u krčmu dok traje vjenčanje vjerojatno ima svoj početak u vrijeme komunizma kad nije bilo prikladno ići u crkvu. Tamo su išli samo oni koji su morali. Pa kako je to trajalo 45 godina to je takva praksa zaživjela i ostala sve do danas. Za mnoge. Hvala Bogu ipak ne za sve.

Na posljednjoj večeri Isus je našao načina kako da ostane s nama, da trajno ostane. I to ne na neki zastrašujući način nego na način svakodnevice: u kruhu koji hrani naš život i u vinu koje daje dobro raspoloženje, osjećaj radosti među ljudima. I mi na svoje imendane i rođendane – a uskoro i na proslave prve pričesti i krizme – pozivamo prijatelje i rodbinu – jednostavno ljude koji nam nešto znače, ljude s kojima smo si dobri – i onda s njima jedemo i pijemo. Eto Isus nas nije pozvao da samo u njegovu društvu jedemo i pijemo nego da se tako blisko družimo da se njime hranimo i da to stvara ugodu prijateljstva među ljudima. Da si ljudi budu blizu ne samo po centimetrima nego po važnosti, po suradnji i pomaganju. I to tako traje od one posljednje večere sve do naših dana: svake nedjelje i svakog dana.

Tko tako živi, tko se tako što češće druži s uskrslim Isusom, taj uspijeva i životom biti Isusu što sličniji, taj uspijeva biti kršćanin: imenom i životom. I ja i ti, i mi svi, takvi kršćani bili.