Kršćani su pozvani kršćanski živjeti

31. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2017)

Nakon slušanja današnjih misnih čitanja mnogi vjernici bi, onako otprve, mogli reći: ‘A, evo, sad su i svećenici došli na red da se opominje, da ih se špota. Ne da oni samo nas špotaju‘. Tako smo najprije čuli kako starozavjetni prorok Malahija piše da Bog špota svećenike staroga zavjeta: da dobro ne vrše svoju službu na koju su postavljeni. Također Isus u evanđelju špota ‘pismoznance i farizeje‘. Da bi se ova poruka današnje nedjelje mogla što bolje razumjeti važno je znati što su bili onodobni svećenici, pismoznanci i farizeji. Najjednostavnije rečeno to su bili predvodnici javnoga, društvenoga života u židovskom narodu. Naime, Židovi tada nisu imali odvojene vjerske i civilne zakone, pa onda niti odvojene vjerske i civilne voditelje i upravitelje društvenim zbivanjima. Jedini zakon tada je bila Biblija, a svećenici, pismoznanci i farizeji su bili ti koji su iz biblijskih zakona, zapovijedi i zabrana, tumačili kako se oni trebaju u praksi živjeti. Ne smije se zaboraviti da tada velika većina ljudi nije znala čitati, dakako ni pisati. Pa niti većina kraljeva i careva tada nije znala ni čitati ni pisati. Jedino su ovi, danas špotani, svećenici, pismoznanci i farizeji znali i čitati i pisati. Svi drugi mogli su samo slušati što ovi čitaju i onda: imati ili ne imati povjerenja da točno čitaju što piše i da dobro tumače kako živjeti to što se je pročitalo.

A sada iz Staroga zavjeta i Isusova vremena ‘uskočimo‘ u naše vrijeme, u našu suvremenost. Na koga bi se danas mogli odnositi ovi prigovori i špotancije iz današnjih misnih čitanja? Pa valjda opet na one koji upravljaju društvenim životom, na donositelje zakona i one koji te zakone tumače i u život provode. Na vjerskom području to su papa, biskupi i svećenici… a na društvenom području to su u prvom redu političari koji donose i provode zakone neke države, a onda dakako i svi upravitelji, direktori, poslovođe… i svi oni koji imaju ovlasti i prilike upravljati društvenim životom.

Tu spadate i vi: roditelji, djedovi i bake, koji u konkretnom obiteljskom životu odlučujete o načinu života: i za sebe i za svoju djecu i unučad. Jer obitelj je isto jedno malo društvo koje ima neka pravila života, makar ona nisu nigdje slovima napisana. Kako danas praktično svi ljudi znaju čitati i pisati, to su više-manje i svi upoznati s onim što piše: i u Bibliji, i u katekizmu, i u državnim zakonima. A sjetimo se da je prošle nedjelje Isus rekao da nam je dovoljno znati samo dvije zapovijedi: ‘Ljubi Boga iznad svega i bližnjega kao sebe samoga‘. Dakle, Isus ne cjepidlači nego daje jasne smjernice što i kako treba živjeti. Ali, ne može se ‘po Isusovom živjeti‘ ako se s Isusom ne družimo. Kako? Jednostavno: osobnom molitvom, sakramentima i nedjeljnom sv. misom, koja je najpoznatiji i najsvečaniji način druženja uskrslog Isusa s njegovim učenicima, nekog vremena i prostora. Ako nema tog druženja, onda Isusovi svjedoci sve manje bivaju istinski svjedoci. Onda budu samo više-manje ‘svjedoci na papiru‘, budu samo vjernici upisani u razne Matice: krštenih, krizmanih, vjenčanih – i po smrti u Maticu umrlih. Nešto slično događa se i sa znanjem stranog jezika: ako se rijetko ili nikako ne govori stranim jezikom, to se poprilično lako zaboravi. Znaju se samo osnovni izrazi i pojedine fraze.

Danas smo čuli u 2. misnom čitanju iz Poslanice Solunjanima kako su uvjerljivi i uspješan život Isusovih svjedoka ostvarivali vjernici grada Soluna. I apostol Pavao im na tome srdačno čestita. Ako se ta Pavlova Poslanica opširnije pročita, vidi se da ‘tako živjeti‘ vjernicima Soluna nije bilo lako. Pa da je bilo lako, onda im valjda apostol Pavao ne bi čestitao.

Znamo za takvo iskustvo iz raznih sportskih natjecanja: i natjecatelji i gledatelji najviše se raduju kad je neki rezultat postignut velikim zalaganjem. Ono što se je lako postiglo, malo se cijeni. To se vidi već kod male djece: kad lako dobiju puno igračaka, vrlo brzo nisu interesantne. Uz malo igračaka više se razvija i mašta: tako da se odrasli nerijetko čude što sve te igračke mogu predstavljati djeci. I životne teškoće kod odraslih ljudi razvijaju snalažljivost i poduzetnost. I zato je veliki promašaj države kad olako dijeli tzv. ‘socijalnu pomoć‘. Osobito je promašeno ako je ta socijalna pomoć neznatno  manja od minimalne plaće. Tako se ljude pretvara u lijenčine. I konačno: što svatko od nas najviše iz života pamti? Pamtimo ono što je bilo ili jako lijepo ili ono što je bilo jako teško. Osrednje se brzo i lako zaboravlja.

A Isus nas poziva da ne budemo osrednji već da budemo njegovi zauzeti svjedoci. Svjedoci Božje ljubavi prema ljudima, to je prvotna zadaća Isusovih učenika, nas kršćana. Čast je svakom čovjeku koji je pozvan za Isusova svjedoka, a k tome je potreban naš napor da u tome što više i što bolje uspijevamo. Podsjetimo se još jednom: kada se ono zna dobro govoriti stranim jezikom? Onda, ako se što češće tim jezikom govori.

Jednako tako se može biti dobrim Isusovim svjedokom, dobrim kršćaninom, ako se često s Isusom druži. Isus nam se nudi, Isus nas zove. Ne budimo gluhi na taj poziv. Odazovimo se.