Kršćani su ‘ribari ljudi’
3. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2017)
Isus je i dalje ‘u nabavi‘: u nabavi učenika. Okuplja oko sebe ljude koje će učiniti svojim apostolima, a to znači svojim poslanicima koji će ljudima objavljivati radosnu vijest – evanđelje – da ih Bog ljubi. Prva dvojica došla su mu gotovo slučajno, barem našim ljudskim očima gledano. Sjetimo se zakratko evanđelja prošle nedjelje. Oni su bili učenici Ivana Krstitelja i kad je jednom Isus kraj njih prolazio rekao im je Ivan da to prolazi ‘Jaganjac Božji‘. I to im je bilo dovoljno da ostave dotadašnjeg učitelja Ivana i da pođu za novim učiteljem Isusom.
Sada je Isus otišao potražiti nove suradnike. I nije ih potražio među dokoličarima, među besposličarima, među ljudima koji imaju puno slobodnog vremena. Isus je odabrao ljude koji su bili u ‘punom poslu‘: dvojica su lovili ribu, a druga dvojica su krpali ribarske mreže nakon ribolova za slijedeći ribolov. Pozvao ih je da uče novi posao: da budu ‘ribari ljudi‘. Da uče gledajući što čini, i da uče slušajući što govori. Tako će se najbolje, i praktično i teoretski, pripremiti za službu koju im je namijenio: da budu ‘ribari ljudi‘.
Znao je Isus da su ribari vrlo prikladni ljudi za posao koji im je namijenio. Naime, ribari imaju životnu praksu da nakon svakog neuspjelog ribolova nikada ne valja sustati. Oni znaju da ništa ne vrijedi ‘sjesti i plakati‘ nego jednostavno valja iznova počinjati. I tako opet i opet, i tako svaki put. I baš to će im trebati kad budu ‘ribari ljudi‘. Naime, kad ih jedni neće htjeti slušati, a drugi će ih čak otvoreno progoniti, nikakva korist neće biti od toga da se žale ili plaču zbog tvrdoće ljudskoga srca… nego će morati krenuti dalje: morat će poći ili drugim ljudima ili iznova tima istima opet govoriti. I tako su trebali činiti kako onih prvih dvanaest učenika tako i oni zadnji Isusovi učenici. Oni koje će zadesiti svršetak ovoga i ovakvoga svijeta. Tih ‘zadnjih‘ možda će biti ‘nekoliko milijardi‘, a možda i opet samo ‘dvanaestorica‘. Naime, jednom prilikom je Isus rekao: „Kad Sin Čovječji opet dođe, hoće li biti vjere na zemlji?“ Ali rekao je Isus također da njegovu Crkvu, dakle zajednicu vjernika, ni ‘vrata paklena‘ neće nadvladati – a to zapravo znači ‘ni sve zlo ovoga svijeta‘. Sve u svemu ne možemo, a valjda i ne moramo, znati što će i kako će biti na svršetku ovoga svijeta. Jedino se trebamo brinuti kako sada na ovom svijetu živimo i kakvi ćemo s ovog svijeta prijeći u vječnost.
A sve svoje učenike, i to ne samo prvu dvanaestoricu nego i u proširenom sastavu: sedamdeset dvojicu, jednom je prilikom poslao i na ‘probno propovijedanje‘ s kojeg su se vratili oduševljeni što su im se i ‘zlodusi pokoravali‘. Doista su već i na tom svom prvom probnom radu činili mala čudesa: ozdravljali su bolesnike. I sami su se učenici divili tome što sve mogu činiti u Isusovo Ime. Onda im je Isus rekao da se više trebaju diviti tome što će biti u vječnom životu negoli tome što sada prave manja i veća čudesa.
I mnogi današnji kršćani, pa valjda i mnogi od nas ovdje nazočnih, se žale što se danas ne događaju takva čudesa. Nemali broj je onih ljudi koji si misle kako bi puno više ljudi slijedilo Isusa, puno više bi bilo kršćana, kad bi se i danas po Isusu događala čudesa. Možda je danas malo čudesa zato što je malo vjere, prave vjere, među kršćanima. Sjetimo se da Isus u svom zavičaju nije učinio mnogo čudesa zbog nevjere ljudi njegova zavičaja. Mi si mislimo da bi Isus trebao činiti čudesa zato da mu ljudi vjeruju, a Isus je pokazao da čini čudesa onda kad mu ljudi već vjeruju. Čudo je nagrada za vjeru, a nije sjeme vjere. Dakako, ima tu i raznih iznimaka na ovu i na onu stranu.
Danas je čudo kad kršćani uspiju ostati vjerni Isusu i onda kad tu vjeru njihovi bližnji proglašavaju promašenom za ovaj ‘suvremeni svijet’. Danas je čudo kad kršćani časno i pošteno obavljaju svoj posao, da to tako čine i onda kad su taj posao mogli zloupotrijebiti na štetu pojedinih ljudi ili cijele zajednice. Danas je čudo kad su kršćani uspjeli sačuvati nedjelju kao poseban dan duhovnih vrijednosti, a što uključuje obiteljsko i prijateljsko druženje i sudjelovanje u nedjeljnoj svetoj misi. Dakako, tu možemo navesti još i brojne druge konkretne primjere iz života koji se odvija po Božjim zapovijedima i nadahnućima. Nisu to stare, a još manje zastarjele zapovijedi i nadahnuća, to su jednostavno trajna, svevremena nadahnuća i zapovijedi. I što se više ljudi ravna po tim zapovijedima i nadahnućima, to su i pojedinci i zajednice sretniji i zadovoljniji ljudi. Jer ne može čovjek biti sretan, istinski sretan, ako ne zna čiji je i kamo ide.
Negdje sam pročitao ovakav razgovor djeda s unukom, nakon unukove mature. Uz odgovarajući dar djed je najprije čestitao unuku na položenoj maturi. A onda je započeo razgovor pitanjima: ‘I kamo ćeš sada nakon mature’? Unuk je brzo odgovorio: ‘Na faks’. Djed pita dalje: ‘A onda’? ‘Pa onda ću se zaposliti’, odgovara unuk. ‘I onda’? pita dalje djed. ‘Onda ću se valjda oženiti, imati djecu, i raditi do mirovine’ odgovorio je unuk. Djed mu i dalje ne da mira: ‘I što ćeš onda’? Pa onda ću s mirovinom uživati u unucima i bude li moguće putovati svijetom’. ‘I onda’? neumoljiv je djed. ‘Pa onda ću umrijeti’, već pomalo živčan odgovori unuk. ‘I onda’? bilo je zadnje djedovo pitanje. ‘Ne znam što će onda biti’ već vidno uzrujan odgovori unuk. ‘Evo, vidiš’ nastavi djed, ‘za sve ovo što će kratko ili malo duže trajati znaš odgovore, a za ono što će trajati vječno, ne znaš’.
I mi znamo što ćemo danas i sutra, planiramo i što ćemo u bližoj ili daljnjoj budućnosti. Više puta će nam izgledati da to nekako polako i dugo ide, a onda ćemo otkriti kako je sve nevjerojatno brzo prošlo. Tražimo li mi odgovor na to ‘što će u vječnosti biti‘? U vječnosti.
