Kršćani su sol zemlje i svjetlo svijeta ili nisu kršćani

5. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2014)

Već duže vremena gledamo, slušamo i čitamo o ‘globalnoj krizi čovječanstva‘. Najčešće je govor o ekonomskoj krizi, a tu i tamo se može čuti da je ta ekonomska kriza ustvari posljedica ‘duhovne krize‘ čovječanstva. Premda je to sve poprilično zamršeno, pa zato i rješenja nisu ni brza ni jednostavna, ipak se pomalo stidljivo probija mišljenje da je u temelju te sveopće krize jednostavno: ljudska pohlepa.

Ako je to istina onda se samo po sebi nudi i jednostavno rješenje krize: trebala bi zaživjeti ljudska velikodušnost. Ona i onakva velikodušnost na koju poziva ljude već prorok Izaija, približno osam stoljeća prije Isusovog rođenja. Poziv na velikodušnost je izrečen posve razumljivim riječima i sasvim jednostavnim primjerima: „Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onog koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi.“ Već je na prvi pogled jasno da nije u ljudskoj naravi tako postupati prema bližnjemu premda je to jako lijepo čuti. Nama je ipak normalnije da ljepše i bolje zadržimo za sebe. Znao je to i prorok Izaija pa zato odmah nakon ovog i ovakvog zahtjeva donosi i obećavajući razlog: nagrada takvog dobrog postupanja prema bližnjima bit će to da će Bog i tebi dobro dobrim vratiti. Izaija je to poručio riječima: „Vikneš li, Gospodin će ti odgovoriti, kad zavapiš, reći će: ‘Evo me‘!“ A ako je Bog uz čovjeka, onda je čovjeku dobro.

Nakon proroka Izaije čuli smo i apostola Pavla. On piše kršćanima Korinta da vjera koju propovijeda nema temelj na ‘mudrosti ljudskoj‘ nego na ‘snazi Božjoj‘. A ta snaga Božja pokazana je u tome da je Božji Sin Isus mogao trpjeti i umrijeti za ljude da bi onda uskrsnućem pokazao i zajamčio koja je budućnost svih onih koji budu vjerom slijedili uskrslog Isusa. ‘Isus je bio raspet‘, piše apostol Pavao, pa nije čudo ako i njegove učenike, nas kršćane, razapinju razne teškoće, ako nas pohađa i sama smrt, jer Božja snaga po uskrsnuću ljudima daje vječni život u nebu. To je ono što kršćane nosi i kroz radosti i kroz teškoće života, to je ono što kršćani trebaju naviještati i svjedočiti svojim suvremenicima. Onda će ljudi ovoga svijeta imati stvarnu, opipljivu korist od kršćana: da čuju i vide svjedočanstvo kršćana: da život ima smisla makar bio življen i u teškoćama, makar prošao i kroz smrt, jer taj život ima i cilj koji nadmašuje sve ljudske nevolje i probleme, čak i sve ljudske želje: vječni život u nebu.

Dok tako žive kršćani su ‘sol zemlje‘ i ‘svjetlo svijeta‘, kako je u današnjem evanđelju Isus upravo rekao za svoje učenike. Zanimljivo je da Isus nije rekao kako bi kršćani tek ‘trebali postati sol zemlje i svjetlo svijeta’ nego je jednostavno rekao da oni to već jesu! Ako pak nisu ‘sol zemlje’ i ‘svjetlo svijeta’, onda jednostavno nisu kršćani makar su pokršteni! Jer kršćanska vjera nije samospasenjska razbibriga, nego zauzeto djelovanje u uprisutnjenju civilizacije ljubavi!

‘Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba i Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu‘. Tim riječima Drugi vatikanski sabor potiče kršćane na solidarnost.

Kršćanska solidarnost nije neka prolazna sućut nego opredijeljeno i aktivno djelovanje u korist čovjeka, naročito u korist čovjeka u nevolji. Iz ovoga se može i mora iščitati i poziv kršćanima da se uključe u političko djelovanje kako bi se stvorio sustav u kojem će biti što manje nepravdi a što više pravde i ljubavi. Zato vjera nije privatna stvar nego ima posljedice na svim područjima ljudskoga života. Mi nismo i ne smijemo biti kršćani samo u crkvi, samo na sv. misi, niti samo u svojoj kući i obitelji… mi smo kršćani uvijek i na svakom mjestu: i na poslu, i kad sudjelujemo u prometu, i kad idemo ulicom, i kad ne idemo nedjeljom u trgovinu…

Mi se kršćani stvarno nemamo čega sramiti: pa mi vjerujemo u najboljega Oca nebeskoga, u najboljega našega subrata Isusa Krista, i u najbolje nadahnuće Duha Svetoga. A to sve je jedan Bog koji nije jednom stvorio svijet i čovjeka pa otišao na dugi godišnji odmor, i ne zanimaju ga događanja među ljudima… osim da ih možda kazni za grijehe… ne, naš Bog u kojega vjerujemo i s kojim nastojimo uspostavljati odnose jest Bog ljubavi. Dvijetisućljetna ljudska povijest kršćanstva nedvojbeno svjedoči o promjeni svijeta na bolje, o povećanoj ljubavi i velikodušnosti među ljudima… premda se doista mogu naći i veliki promašaji i grijesi u toj dugoj povijesti onih ljudi koji su ‘zacrnili‘ kršćanstvo, onih koji su loši primjeri ljudskog ponašanja. Pa stvarno ne bi bilo ljudski da se u dvije tisuće godina nije našlo i loših kršćana i da sada u milijardu i pol kršćana nema i velikih grešnika.

Loši primjeri loših kršćana samo trebaju biti novi poticaj i poziv kršćanima da se još više trude da budu ono za što su postavljeni: da budu ‘sol zemlje’ i ‘svjetlo svijeta’. Sol nestaje u hrani, a hrana upravo po soli dobiva okus. Kršćani su u svijetu da bi taj svijet imao okus dobrote. Lako nam je zapaziti ako u nekoj hrani nema soli. Lako je i zapaziti ako u svijetu nema kršćana: najprije u mojem malom svijetu: u obitelji, na poslu, u prometu i u trgovini. Pa i u teškoćama života kršćani trebaju svjedočiti Božju nazočnost u svijetu: neki puta samo tako da na zlo ne uzvraćaju zlim.

Zato su kršćani i svjetlost svijeta jer osvjetljuju ‘put kojim nam je ići‘ i ‘cilj kamo nam je stići‘ dok ovim svijetom hodamo: u nebesku stvarnost. Mnogi ljudi su fascinirani mogućnostima znanosti i tehnike i u njima vide rješenje mnogih ljudskih nevolja i problema. Znanost i tehnika omogućuju ljudima da iz generacije u generaciju s manje napora rade i da u boljem okruženju žive… ali nikako ne odgovaraju na pitanje, sudbonosno pitanje: a čemu se živi?! Danas ljudi prosječno žive dulje negoli je to bilo ranije: mnoge su bolesti iskorijenjene, neke su postale izlječive ili barem zalječive, manji tjelesni napori i bolja ishrana također su pripomogli lakšem i duljem životu ljudi – može se pomalo šaljivo reći da danas i mladi ljudi imaju 50 ili 60 godina – no smisao toga duljeg i ljepšeg života samo Bog može dati: po vječnosti.

Kad mi kršćani tu vječnost svjedočimo, onda jesmo: i sol zemlje i svjetlo svijeta. Ne svjedočimo li to – svijet nas ne treba. Pa, ne budimo beskorisni – budimo sol i budimo svjetlo.