Kršćanin je prepoznatljiv po životu, ne po odjeći

BIJELA NEDJELJA

(C-2016)

Kako li je samo jednostavno današnja ‘bijela nedjelja‘ dobila svoje ime: po bijelim haljinama u kojima su te nedjelje došli na sv. misu svi oni koji su na veliku subotu bili kršteni. Od velikog broja tih ljudi jednostavno se ‘zabijelila‘ zajednica vjernika na toj sv. misi. Događaj opisan u današnjem evanđelju svjedoči kako je bio ‘trnovit put‘ u stvaranju zajednice Kristovih vjernika.

Dok je tri godine hodao putovima i puteljcima Palestine, praćen dvanaestoricom svojih učenika, a često i velikim mnoštvom znatiželjnika, izgledalo je da će Isus postići veliki uspjeh. Ljudi su zadivljeno slušali što govori i s čuđenjem gledali čudesa koja čini. Osobito je bilo svečano prilikom zadnjeg Isusova ulaska u glavni grad Jeruzalem: mnoštvo ga je oduševljeno pozdravljalo kao svoga ‘novoga kralja‘ koji će protjerati rimske okupacijske vlasti i ponovno uspostaviti kraljevstvo, još moćnije i slavnije negoli je prije bilo.

A onda se odjednom, praktički u tri dana, sve srušilo: moćni Čudotvorac je tako jadno završio. Jadno da jadnije nije moglo biti: raspet na križu među dvojicom razbojnika. Sve ono mnoštvo koje ga je vjerno pratilo odjednom je iščezlo: uz njega više nije bilo niti njegove dvanaestorice učenika. Pobjegli su i posakrivali se da ne nastradaju kao i njihov Učitelj.

A onda je došla prva vijest s groba: da je grob prazan! Ta vijest bila je tako neuvjerljiva, i to iz dva velika razloga. S jedne strane: kako može grob biti prazan, kad su u njega pred dva dana stavili mrtvo tijelo, a s druge strane: tu vijest donose žene, žene koje u to doba nisu bile vjerodostojni svjedoci pred javnošću. Ipak bila je ta vijest ona pokretačka sila koja ih je nukala da se i sami učenici zapute na grob: i uvjerili su se da je vijest istinita – grob je stvarno bio prazan. Ali kako i zašto, to je ostala tajna.

Mislili su učenici da je najbolje rješenje – barem privremeno – držati se na okupu iza zatvorenih vrata dok se nešto više o tome ne sazna. I onda su, još iste večeri, saznali da je grob prazan zato jer je ‘Isus živ‘. Nitko im to ne mora reći: oni ga gledaju pred sobom! Učenici su se veoma obradovali živomu Isusu i počeli su o tome pripovijedati. Možemo si lako zamisliti s kolikom radošću i nekom novom nadom su oni o tome pripovijedali jedan drugomu, a posebno valjda apostolu Tomi, koji nije bio s njima kad ih je uskrsli Isus vidljivo posjetio. I onda su naišli na prepreku tamo gdje joj se baš i nisu nadali: jedan od njih – Toma – im uopće ne vjeruje!

I ne samo da apostol Toma ne vjeruje, nego postavlja ‘grube uvjete‘ za svoju vjeru da je Isus živ: želi rukama opipati Isusove rane! Bez toga, kaže Toma, nema šanse da on povjeruje da je Isus živ!

Svi mi kasniji Isusovi učenici – mi kršćani – moramo biti zahvalni apostolu Tomi na njegovoj tvrdoglavosti: jer sada znamo da je sigurna stvarnost Isusova uskrsnuća. Jer nije velika želja za živim Isusom stvorila ‘priviđenje‘ tog Isusa, nego je stvarno ‘živi Isus‘ učvrstio vjeru učenika: da je uskrsnuo i da je živ!

U kolikoj je to opreci s mnogim lakovjernim ljudima koji tako brzo i tako lako povjeruju da se je negdje ukazala Majka Božja ili sam Isus: u nekom ‘musavom prozoru‘ ili ‘šarama u drvetu‘. I onda ne žale ni truda ni novaca otputovati na to mjesto i čeznutljivo iščekivati poruke tih raznih vidjelaca i vidjelica. A toliko manje truda i novca je potrebno za: svake nedjelje doći na susret s uskrslim Isusom, čuti njegove poruke, i u druženju s njim i svim ostalim Isusovim učenicima – a to su svi kršćani – ojačati se kako bi te Isusove poruke i pozivi mogli postati ‘živa stvarnost‘, konkretna dobra djela u ovome svijetu.

Onda će se po životima kršćana i danas i uvijek ‘događati mnoga znamenja i čudesa u narodu‘, kao i u vrijeme prvih kršćana – kako to bilježe Djela apostolska, čiji smo kratki odlomak slušali kao današnje 1. misno čitanje. Čuli smo kako su se mnogi ljudi ‘bojali‘ pridružiti se apostolima, ali su ih veličali. Bojali su se valjda zato jer su apostoli pripovijedali nekakve čudne događaje: da je živ onaj koji je bio mrtav u grobu, i da ga oni vide jer dolazi k njima! Čuli smo i zašto su ipak te apostole ‘veličali‘: jer su u blizini apostola mnogi bolesnici ozdravljali. Očito je Bog tim čudesnim ozdravljenjima brojnih bolesnika pomagao apostolima u širenju radosne vijesti o Božjoj ljubavi prema ljudima, ljubavi koja se najviše pokazala u životu Isusa Krista, životu potrošenu a onda na križu i žrtvovanu za ljude. Apostoli su svjedočili da je taj raspeti Isus uskrsnuo, i da i dalje djeluje u svijetu po svojim ljudima, po svima onima koji ga s vjerom prihvate.

Da ta vjera nije otprve bila brza i čvrsta, pokazuju nam brojni susreti apostola s uskrslim Isusom prije primitka Duha Svetoga, a o sporoj vjeri osobito svjedoči događaj s apostolom Tomom. Zanimljivo je kako je taj nevjerni Toma ipak bio prvi od apostola koji je izrekao svoju vjeru: „Gospodin moj i Bog moj!“ Apostol Toma je poziv svim ljudima da iz stanja ‘gledanja očima‘ zakorače u stanje ‘gledanja vjerom‘. Toma je primjer čovjeka koji sazrijeva u svojoj vjeri.

Sastanak učenika jest događaj na kojem je moguće susresti uskrslog Isusa. Ondje je moguće jačati svoju vjeru. I u toj vjeri je onda moguće ‘vidjeti Isusa‘ i onda kad ga se ‘ne vidi tjelesnim očima‘. Događaj s apostolom Tomom nuka sve nas na svakoj sv. misi da se pitamo: ‘Kakvi smo mi na tom našem sastanku s uskrslim Isusom‘? Toma je došao na ovaj sastanak jer je želio ‘vidjeti Isusa‘ – dakle čovjek mora na misu doći spreman za taj susret. Malo ili ništa se neće zbiti ako čovjek dođe na sv. misu ‘onako‘, iz običaja, ili ‘jer mora‘. Naravno, ni takav dolazak nije posve bezvrijedan jer i takvi dolasci mogu biti početak onog istinskog dolaska u kojem se susreće uskrsli Isus.

Eto, već 2.000 godina brojni se kršćani na nedjeljnim sv. misama susreću s uskrslim Isusom. Ne vide ga i ne prepoznaju ‘tjelesnim očima‘, vide ga i prepoznaju ‘očima vjere‘. Isus je taj koji želi pomoći svojima da ga susretnu, on prvi dolazi apostolima, on prvi zove Tomu k sebi, on prvi i nas poziva. Da, tako je to i danas, tako je to svake nedjelje svih ovih 2.000 godina. Blago onima koji ga s vjerom na tim sv. misama susreću.