Kršćanska zajednica nam pomaže da vjerujemo i svjedočimo
2.USKRSNA NEDJELJA – BIJELA
(C-2013)
Od onoga prvog uskrsnog jutra kad su žene otkrile da je Isusov grob prazan, pa sve do danas ovim svijetom odjekuje radosna i zbunjujuća poruka da je Isus živ, jer je uskrsnuo. Ljude koji čuju tu poruku obuzima radost jer to znači da smrt ipak nema zadnju riječ u čovjekovu postojanju, ali ta vijest istodobno ljude i zbunjuje iz vrlo jednostavnog razloga: kako je to moguće?!
Uputimo se u mislima najprije na početke širenja te radosne i zbunjujuće vijesti: u Jeruzalem među apostole. Tako smo čuli kako je apostolska zajednica onih koji su vidjeli uskrslog Isusa tu radosnu i zbunjujuću vijest priopćila jednom svom članu: apostolu Tomi. I pritom su, još i sami onako nesigurni i zbunjeni, doživjeli pravi neuspjeh: apostol Toma, njihov kolega, im ne vjeruje! I pri tom odbijanju apostol Toma uopće nije nesiguran, dapače, on je vrlo odrješit: ‘dok ne dotaknem rane na tom uskrslom Isusu, neću vjerovati‘!
Pa nije li i danas praktički isto: mi koji vjerujemo nekako smo zbunjeni i tihi u toj svojoj vjeri… a oni koji ne vjeruju tako su čvrsti i glasni u svom uvjerenju. I ne samo to: ti ‘nevjerujući‘ proglašavaju sebe naprednima, a nas vjernike zatucanima. Ma, zbilja, da li je napredno za čovjeka da završi u grobu i nestane s ovog svijeta… kad taj isti čovjek u sebi nosi čežnju za vječnim životom… ili pak je napredno to da se ta čovjekova čežnja za vječnim životom doista ostvaruje po uskrsnuću?! A Isusovo uskrsnuće je temelj i najava svih ljudskih uskrsnuća! Zato se tog tobože ‘naprednog putovanja prema grobu‘ mi kršćani s radošću odričemo pa radije, u druženju s uskrslim Isusom i mnogim vjerujućima, prema vječnom životu idemo – svjesni da to životno putovanje nije uvijek lako niti po našim željama i planovima. Ali kad tu vječnost dosegnemo, tada i nije više baš tako jako važno kako smo vječnost postigli: da li dugim ili kratkim životom na zemlji, da li u bolesti ili zdravlju, da li u bogatstvu ili siromaštvu. Vječnost je tu!
Evanđelje ne navodi gdje je apostol Toma bio onoga prvog dana kad se uskrsli Isus ukazao svojim učenicima, koji pak su bili zaključani ‘u strahu od Židova‘. Kad je slijedeće nedjelje i Toma bio u zajednici, nije mu više bilo teško ni povjerovati u Kristovo uskrsnuće ni susresti se s Njime. Tako nam je Toma dao svjedočanstvo o važnosti zajednice u kršćanskoj vjeri. Boga se, doduše, može susresti i izvan zajednice, ali najlakše i najučinkovitije ga susrećemo u zajednici vjernika. U zajednici se najlakše dolazi i do drugog čovjeka, svoga bližnjega, pa se u zajednici svatko može ostvarivati kao ‘više čovjek‘. Zajednica nam također pomaže da lakše upoznamo i sami sebe: tko smo i što smo, i za što smo.
Apostola Tomu običavamo nazvati ‘nevjernim Tomom‘ jer nije vjerovao ostalim apostolima da su vidjeli i susreli uskrslog Isusa. I nije tu apostol Toma nešto poseban: pa ti isti apostoli, koji sada govore Tomi o Isusovu ukazanju pa im on ne vjeruje, jednako tako nisu vjerovali kad su im tu vijest donijele Marija Magdalena i druge žene na uskrsno jutro! Možda im nije vjerovao zato što oni nisu bili dovoljno uvjerljivi, a on je bio potreban uvjerljivih dokaza!
Evo nam mogućeg odgovora na pitanje naše suvremenosti: zašto se brojni krizmanici ‘oproste od kršćanske vjere‘ odmah nakon što su o toj vjeri poučeni!? Pa svake nedjelje kandidati za krizmu idu na sv. misu, a ostali ukućani ‘ostanu doma‘. Trebaju ti kandidati za krizmu imati samo ‘zdrave oči‘ i ‘malo pameti‘ da zaključe kako ukućanima ‘to nije važno‘. Poprilično bi taj dojam ukućani mogli popraviti, ako bi djeca mogla zamijetiti kako njihovi ukućani doduše ne sudjeluju u nedjeljnoj sv. misi, ali su vjernici po tome: da ne psuju, pa ne idu nedjeljom u trgovinu kako ne bi dali vlasnicima trgovina povod za rad trgovine nedjeljom… a k tome se rado angažiraju kad treba pomoći bilo pojedinom čovjeku bilo zajednici u kojoj žive… Navodim samo najlakše primjetljive primjere, ali – praksa nam pokazuje – tako teško izmjenljive. Pošteno moramo priznati da je po takvom ponašanju, po takvom životu, puno teže biti praktični vjernik negoli po nedjeljom sudjelovanju u sv. misi. A sudjelovanje u nedjeljnoj misi doista pomaže da i ‘preko tjedna‘ budemo što bolji ljudi i što bolji kršćani. A primjer apostola Tome tako jasno pokazuje kako budu velike poteškoće u prihvaćanju vjere kad se čovjek izvuče iz zajednice vjernika.
Isusovi učenici nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća na nebo imaju poslanje nastavljati njegovo djelo. Prvo misno čitanje nam jasno pokazuje da su oni u tome vrlo uspješni: čine čudesa. Pritom valja znati da ljude nije ozdravila Petrova sjena koja je pala na bolesnike – to bi bila magija. Ozdravlja Bog koji uslišava srce koje vjeruje, nada se i ljubi.
Isus je apostolima dao i zadatak opraštanja grijeha ljudima – dahnuo je u njih svoga Duha da to mogu činiti – a to zapravo znači da apostoli trebaju pomagati ljudima da urede svoj odnos s Bogom koji se po grijesima kvari! Tako se Isusovo djelovanje u svijetu nastavlja preko njegovih apostola. Sada se Isusovo djelovanje mora nastavljati po nama kršćanima, koji smo također Isusovi apostoli našega vremena… premda se više kršćani i ne nazivaju apostolima, jednostavno iz poštovanja prema onim ljudima koje je sam Isus pozvao za učenike i poslao za apostole.
Apostol Toma je htio sam potražiti sigurnost Isusova uskrsnuća, pa mu to nije uspjelo. Uskrslog Isusa susreo je tek onda kad je prihvatio biti s drugima, kad se priklonio zajednici. Tako se Isusova nazočnost nastavlja u zajednici njegovih učenika koja je privilegirano mjesto za susret s uskrslim Kristom, a na poseban način je to slavlje euharistije. Zato je i svaki od nas, svaki kršćanin pojedinac, djelomično odgovoran da li će pomoći ili odmoći u otkrivanju uskrslog Isusa ljudima, svojim bližnjima. Evanđelje kaže da je uskrsli Isus istinsko duhovno središte svake kršćanske zajednice. To nam govori podatak da je Isus prilikom dolaska među učenike ‘stao u sredinu‘ – svi okupljeni su oko njega. I mi ovdje: danas – i svaki put.