Kršteni smo da kršćani budemo

KRŠTENJE ISUSOVO

(C-2022)

Prva nedjelja poslije blagdana Bogojavljenja slavi se kao Nedjelja krštenja Isusova. S tom nedjeljom službeno završava božićno vrijeme. Božićni ukrasi u našoj crkvi ostaju do Svijećnice, a u obiteljskim kućama po volji ukućana. Onima koji su rano okitili svoje kuće, već tamo početkom prosinca, sigurno su ti ukrasi već pomalo ‘dojadili’ i rado će ih maknuti – onako, za promjenu. Tko je kitio kuću na badnjak … njemu su i ti božićni ukrasi još donekle ‘svježi’ – i kao predmeti i kao doživljaj u kući.

Taj naziv Nedjelja krštenja Isusova je dobila po događaju koji opisuje evanđelje koje se te nedjelje čita: a to je, kako smo čuli, krštenje Isusa na rijeci Jordan. Isusov krstitelj bio je Ivan koji je svojim djelovanjem pobudio veliko zanimanje ljudi svoga vremena. Njegovo djelovanje dovelo je mnoge ljude njemu na krštenje pa je zbog velikog broja ljudi koje je on pokrstio i dobio nadimak Krstitelj – tako da je jednostavno poznat kao Ivan Krstitelj.

Vjerojatno i mnogi od nas znamo ime svoga krstitelja ali se jako mali broj današnjih kršćana sjeća svoga krštenja. Jednostavno zato što je većina današnjih kršćana bila krštena u djetinjoj dobi. Mlađi kršćani mogu gledati slike, a neki od onih najmlađih i video snimke svoga krštenja – mi stariji nemamo tu mogućnost.

U naše vrijeme na krštenje se najčešće donese ili možda i za ruku dovede – djecu. Isus je na krštenje došao sam – i to u dobi od 30 godina. Dok se Isus krstio, čuli smo, glas s neba ga je potvrdio kao ‘ljubljenog Sina, u kojemu je sva milina’. I odmah poslije krštenja Isus je započeo svoju službu među ljudima, službu koju mu je povjerio sam nebeski Otac. Dakako, nebeskog Oca okupljeni ljudi nisu mogli vidjeti, ali čuli su njegov glas. Ivan Krstitelj svjedoči da je taj glas ‘zaorio’ tako da su ga mogli mnogi i mnogi čuti. Ovo predstavljanje Isusa nije bilo šapatom i nezamijećeno kao što je bilo skrovito njegovo rođenje u betlehemskoj štali.

Isus se krstio sa 30 godina jer je tadašnje društvo smatralo da tek netko s navršenih 30 godina života ima nešto reći i za zajednicu ljudi, veću ili manju. Prije toga je mogao osnovati obitelj, mogao je imati djecu i baviti se raznim poslovima… ali da bi se njegove riječi uvažavale i u zajednici morao je imati već neko životno iskustvo: barem proživljenih 30 godina. Praktički odmah nakon krštenja Isus se uputio u izbor svojih učenika, u izbor ljudi koji će ga slijediti i slušati što govori i koji će gledati što čini. Mi sad znamo da je to ‘školovanje’ učenika trajalo tri godine. Kroz mnoge nedjelje tijekom godine saznavat ćemo kako su u toj Isusovoj školi napredovali, bilo kao pojedinci bilo kao zajednica učenika. I površni poznavatelji evanđelja znaju da je bilo oduševljenja i kolebanja, da je bilo zanosa i padova. Najpoznatiji primjer je valjda apostol Petar koji se više puta junačio u odanosti Isusu da bi u odsutnom trenutku, onda kad su Isusu sudili i na smrt ga osudili, kukavički izjavio da Isusa uopće i ne pozna. Vrlo brzo se je za to svoje zatajenje pokajao, doslovce je to zatajenje oplakao, da bi onda do kraja odan Isus i umro za njega.

Mi smo sada ti Isusovi učenici s različitim vremenom polaska Isusove škole. Neki su to tek par godina, neki su to više desetaka godina. Početaka iz djetinjstva se malo ili nimalo ne sjećamo, pali su u zaborav. No, valja nam razmotriti svoju sadašnjost u toj Isusovoj školi. Mnogi Isusovi učenici našega vremena preskaču satove učenja nedjeljom i blagdanima. Neki put su to opravdani razlozi, a nerijetko su pokazatelj običnog nemara i nezainteresiranosti. I onda im život po kršćanski baš i ne ide, osim od prigode do prigode. Tu se događa nešto slično kao i kad se npr. u školi uči neki strani jezik. Ako se tim jezikom kasnije ne govori, mnogo se toga zaboravi. Znaju se tek poneki izrazi. I možda se tek povremeno netko nađe u prilici ili neprilici kad bi mu poznavanje nekog stranog jezika doista koristilo, pomoglo u životu. Tako bi i poznavanje kršćanske vjere i druženje s Bogom bilo od velike pomoći u nekim životnim prilikama – još i više u životnim neprilikama.

Evo jedan konkretni primjer sadašnjeg trenutka. Čitamo i čujemo kako su jučer i danas mnogi kršćani bacali božićne jelke i skidali druge božićna ukrase… jer da je završilo božićno vrijeme. A božićno vrijeme službeno završava s prvom nedjeljom nakon blagdana Bogojavljenja. Dakle je to danas. No, opet nije čudno da su se oči i uši onih ljudi koji su te ukrase postavili već početkom prosinca stvarno već dobrano ‘umorile’ od tih ukrasa. Tko slavi rođendan ili imendan već dva tjedna prije tih dana, doista jedva čeka da to prođe. Tko je te ukrase postavio na badnjak… pa njemu su još svježi i kao predmeti i u doživljaju. Dakako, to je jedna sitnica koja malčice otkriva dubinu, odnosno plitkost nečije vjere.

Dakle, kršteni smo da budemo kršćani. Kršteni smo da kršćanski živimo. Osobna molitva, sakramenti i posebno nedjeljna sv. misa dobra su nam pomoć, najbolja su nam pomoć, da u vjeri koju smo na krštenju započeli nastojimo što vjernije živjeti. To je Isusova škola njegovih učenika. Kršćani trebaju biti prepoznatljivi kao kršćani.