Krštenje nas oslobađa grijeha i potvrđuje Božju ljubav

KRŠTENJE ISUSOVO

(C-2013)

Nedavno smo slavili Isusovo rođenje, a danas već slavimo Isusovo krštenje. Brzo je Isus ‘narastao’ od malenog djeteta do odraslog čovjeka od trideset godina. Tako nekako se dogodi i u životu svakoga čovjeka kad zađe u ‘ozbiljnije‘ godine svoga života: poslije šezdesete mnogi ljudi počinju primjećivati ‘kako su još nedavno bili mladi, a sada su stari’.

Nedjelja Isusova krštenja stavlja pred nas odrasla Isusa koji dolazi na rijeku Jordan da se krsti ‘kao sav narod‘, zapisao je evanđelista Luka. U toj sličnosti s krštenjem ostalih ljudi, dogodila se i jedna posebnost: glas s neba je ne samo objavio nego upravo ‘zaorio‘: „Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ Do trenutka krštenja Isus je u Nazaretu živio običan ljudski život… nitko od njegovih sugrađana nije znao o Isusu ništa drugo negoli da je on ‘sin Josipov i Marijin’. Vrlo vjerojatno velika većina Nazarećana o Isusu nije znala baš ništa.

A sada je ‘sav narod koji je dolazio na krštenje Ivanu Krstitelju’ obaviješten da je Isus ‘netko poseban’. Veličinu tog Isusa probao je svojim suvremenicima istaknuti i sam Ivan Krstitelj kad je ljudima govorio da ‘iza njega dolazi jači od njega, i to toliko jači da mu on nije dostojan odriješiti remenje na obući’. I, najavio je Ivan Krstitelj, da će taj ‘jači od njega‘ ljude krstiti ‘Duhom Svetim i ognjem‘, a ne samo vodom, kako je to Ivan Krstitelj činio.

Poslije krštenja na rijeci Jordan za Isusa više ništa nije bilo kao prije. Tim događajem on je preuzeo službu zbog koje je i došao u svijet, među ljude: posvjedočiti ljudima Božju ljubav! Veći broj proroka Starog zavjeta, pa i sam Ivan Krstitelj, očekivao je i najavljivao ‘jakog Spasitelja‘, koji će silom pokazati ‘tko je gazda’ u svijetu. Tako se mogu shvatiti današnje riječi Ivana Krstitelja da će taj ‘jači od njega’ krstiti ljude ‘Duhom Svetim i ognjem’. Kako je i sam Ivan Krstitelj bio žestok na riječima, i nije se libio reći ljudima istinu – zbog čega je konačno i izgubio glavu jer je i kralju prigovorio – to su njegovi suvremenici pomišljali da je baš Ivan taj očekivani Spasitelj. On im je jasno rekao da nije!

Isus pak je svoje djelovanje počeo blago i neprimjetno: govorio je ljudima da se ‘približilo kraljevstvo nebesko’, i okupljao je oko sebe obične ljude – većinom ribare – da mu budu učenici koji će kasnije nastaviti njegovo djelo. Mi već sada znamo da je Isus pokazivao veliko razumijevanje za ljude, nije izbjegavao niti ‘grešne ljude’, ali ipak nikada nije odobravao ljudske grijehe. Grijehe je opraštao! Uz jedan jedini uvjet: da je ljudima bilo žao što su sagriješili, drugim riječima da su se za grijehe kajali! Upravo je dolazak ljudi na rijeku Jordan da ih Ivan krsti bio vanjski pokazatelj njihova nutarnjeg kajanja. Isus je došao na krštenje iz drugog razloga: iz solidarnosti prema grešnim ljudima.

Ovdje je još dobro reći kako krštenje nije samo ‘oslobađanje od grijeha‘… krštenje je i Božja potpora za ljudski život ‘po Božjem‘. Nažalost, neki pak su krštenje pretvorili samo u ‘obiteljsku svečanost‘: da se obitelj, rodbina i prijatelji susretnu i provesele. I takvi se onda čude kad župnik odgađa krštenje onog djeteta čiji se roditelji mogu, a ne žele (!) crkveno vjenčati – odgađa im do onda dok se crkveno vjenčaju. Onda se čak ljute što im župnik ‘oduzima‘ obiteljsko-rodbinsko-prijateljsko veselje. A krštenje nije sakramenat ako nema vjere! Ako pak vjere ima, onda je valjda normalno da najprije roditelji tog djeteta sklope brak na način vjernika. Što je tu čudno?!

Podsjetimo se opet: Isus je stvarno blag prema svim ljudima, i prema grešnima, ali grijeh nije nikada odobravao. Krštenje na Jordanu pokazuje nam ono što stoji na početku, i što stoji na kraju kršćanskog života. Na početku je svijest o vlastitoj grešnosti, slabosti i bijedi. Na kraju stoji svijest kako smo, unatoč toga, ljubljena Božja djeca.

Isus je ustanovio sakramente – svete znakove – u kojima je omogućio da se neprestano događa Božje darivanje čovjeku i čovjekovo darivanje Bogu. Prvo darivanje i prvo ‘vraćanje dara’ događa se u sakramentu krštenja. U tom se sakramentu Bog potpuno predaje čovjeku, a čovjek se sa svoje strane obvezuje da će se predati Bogu. Ovo obostrano darivanje može i mora neprestano rasti: Bog i čovjek mogu postajati sve bolji i bolji prijatelji i saveznici. Bog sa svoje strane ne može povećati svoju ljubav i prijateljstvo, ali mi ljudi možemo tijekom života to doista činiti. Jer kako rastemo i sazrijevamo, tako postajemo sve sposobniji primijetiti Božju ljubav, i na tu ljubav možemo sve bolje uzvraćati… jer nas životno iskustvo uči da nas Bog ne ostavlja… iako ne plaća ‘svake subote’. Ti naši znakoviti susreti s Bogom u sakramentima odvijaju se tijekom cijeloga života, a neki od njih prate baš neke posebne trenutke ljudskoga života. Krštenjem se započinje naše prijatelje-vanje s Bogom na zemlji, bolesničkim pomazanjem se to prijateljevanje na zemlji dovršuje: da bi se nastavilo u boljem i nepokvarivom obliku – u vječnosti.

Ovdje treba reći da se sakramenti krštenja i krizme međusobno dopunjuju. Po krštenju je započelo uvođenje u prijateljevanje čovjeka s Bogom, po sakramentu krizme je to uvođenje završilo: sada bi čovjek trebao biti svjestan Božji prijatelj i suradnik. Po sakramentu krizme krštenici postaju sposobni za preuzimanje odgovornosti kršćanskog života. Tako bi trebalo biti… a stvarnost je vrlo često posve drukčija: po sakramentu krizme krštenici prestaju biti Božji prijatelji. Jasno je: Bog ostaje njihov prijatelj, ali mnogi od njih nisu Božji prijatelji, odmakli su se od Boga. To se događa onim obiteljima koje su sakramente shvatile kao jednu crkvenu paradu, kao jednu zgodnu zabavu unutar mnogih drugih ljudskih zabava. Sakramenat Krizme može biti valjano podijeljen, i fotografije s te podjele mogu savršeno uspjeti, ali učinci, ali plodovi primanja tog sakramenta su manjkavi ili nikakvi.

Na sakramentu krštenja roditelji i kumovi su svečano obećali da će svoju djecu i svoju kumčad uvesti u kršćanski život i vjeru. Očito u tome nisu uspjeli, ako nakon krizme njihove djece i kumčadi ‘više nema‘ u vjerničkom sastavu jedne župe. Nad nemarom u prošlosti nema smisla tugovati… ima smisla truditi se da slijedećih godina bude bolje.