Krštenjem smo postali privilegirani suradnici Božji

KRŠTENJE ISUSOVO

(A-2014)

Slikovito rečeno naš ‘mali Isus‘ i ove godine brzo raste: dvadesetak dana nakon Božića susrećemo ga u današnjem evanđelju kako već kao odrasli dolazi na rijeku Jordan: da ga Ivan Krstitelj krsti. Već se iz ovakvog redoslijeda evanđelja dade zaključiti kako evanđelja nisu reportaže o dnevnim zbivanjima nego su sastavljena da nam prenesu važnu poruku i zato jednostavno ‘preskaču‘ godine Isusova rasta i ljudskog sazrijevanja u Nazaretu. A, opet, i Bog je ‘čekao‘ da ljudski rod sazri kako bi mogao prihvatiti Bogočovjeka u svoju sredinu. Puno je pokazatelja: od betlehemske štale do brda Kalvarije, da to Božje ulaženje u ljudsko društvo nije teklo glatko, premda je ljudski rod za to pripreman od samih početaka. Pa kad bi Bogu bilo lako s ljudima, ili kad bi ljudima bilo lako s Bogom, ne bi se ni dogodio sudbonosni razlaz već u raju zemaljskom.

Nekako bi, po ljudski, mogli reći: pa Bog si je sam kriv što tako slabo s ljudima prolazi. Zašto Bog ne nastupi žestoko, ‘bogovski‘, nego onako ‘stiha’ da se pravo ne može ni razabrati da je to božansko djelovanje. Čitatelji Svetog pisma znaju da je Bog već odavno najavio takvo nenametljivo, obazrivo djelovanje među ljudima. Čuli smo malo prije proroka Izaiju: „Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima. Trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti.“ Ipak, po našoj pameti, Bog bi trebao žešće nastupiti.

Ali, ako će prema proroku Izaiji najavljeni Spasitelj biti nenametljiv u svom djelovanju među ljudima, to će istovremeno biti nevjerojatno uporan, jer, čuli smo: „…neće sustati niti smalaksati dok na zemlji ne uspostavi pravo.“ Tu opet možemo reći da mi ljudi nastupamo drukčije: mi najprije bučno najavimo buduće djelovanje, mnogi čak i ozbiljno započnu, ali se jednako tako mnogi i brzo i prebrzo umore: pa sve opet ide po starom – jedino možda s novim ljudima: nova budu imena i prezimena a promjene budu male ili nikakve.

A Isus je počeo tako ‘stiha‘: praktički nitko osim samog krstitelja Ivana nije ni zamijetio da je na krštenje došao netko ‘poseban‘. A krstio je onaj isti Ivan koji je još kao nerođeno dijete ‘zaigrao u majčinoj utrobi’ kad je Marija posjetila svoju rođakinju Elizabetu, a s Marijom je u posjeti bio i još jednako nerođeni Isus.

Slutnju Ivana Krstitelja da k njemu na krštenje dolazi netko ‘poseban‘ potvrdio je ‘glas s neba’: „Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ Što bi ljudi danas sve dali da imaju tonsku snimku toga glasa?! Ipak, mnogi bi valjda rekli da je to ‘montirano‘ i da zato i ne trebaju te riječi uzeti zaozbiljno. Tako to s nama ljudima obično biva: kad nam se nešto ne da, onda se na sve načine trudimo to omalovažiti i proglasiti nevrijednim. Kad nam pak nešto postane vrijedno, onda nas malo toga može od tih vrijednosti odvojiti. Ponekad te ‘vrijednosti‘ doista nisu vrijednosti, ali nas tako zarobe da nam budu važnije od pravih vrijednosti.

Reći ću posve suvremeni i banalni primjer: mnogi ljudi prekidaju ‘prijateljska druženja’ da bi na televiziji gledali ‘isprazne serije‘ – koje se često zovu i ‘sapunice‘. Otkud im to ime? Pa otuda što se u tim serijama sve ‘pjeni’ od događanja, a zapravo se ništa ne zbiva – kao što i prava sapunica tobože zauzima puno prostora, a zapravo je prazna. I onda se mnogi ljudi našega vremena osjećaju osamljeni: jer s onima iz tv-sapunica se ne mogu družiti, a živih prijatelja praktički i nemaju. I umjesto da potraže ‘žive prijatelje’ ljudi umnožavaju broj ‘sapunica’ koje gledaju. I tako se vrte u životnom krugu. A živi prijatelji su vrijedni i pokojeg pića i minuta provedenih s njima.

A imamo mi ljudi istinskog prijatelja kojemu je toliko stalo do nas i naše sreće da je za nas živio, umro i uskrsnuo. Taj prijatelj je Bogočovjek Isus kojega je na krštenju Bog proglasio svojom ‘svom milinom’. Taj Isus je ljude poučio da im je Bog otac i da ih toliko voli da im daruje vječni život.

To je osobito živo iskusio apostol Petar koji se u današnjem odlomku Djela apostolskih raduje Božjoj velikodušnosti u postupanju prema ljudima. Petar se u to uvjerio u kući poganina Kornelija kad je na sve nazočne, a nakon njihova krštenja, sišao Duh Sveti pa su ‘oduhovljeni’, a ne samo oduševljeni, pokazivali svoju vjeru. Do tog događaja apostol Petar je smatrao da su Bogu ipak draži pripadnici židovskog naroda – jer je i Isus bio Židov, a i Petar je bio Židov. Petar podsjeća svoje slušatelje na sve ono ‘dobro’ koje je učinio Isus ljudima za svoga ‘hoda zemljom’. Zato kršćani svih vremena ostavljaju – ili bi trebali ostavljati – trag dobra u svojoj okolini gdje žive. Nema li toga ‘traga dobra’ to je očiti znak da tu ne žive kršćani pa makar i bili pokršteni.

U evanđelju smo čuli kako se Ivan Krstitelj pobunio kako ne bi on trebao krstiti Isusa nego da bi Isus ustvari trebao krstiti njega. To zato jer je Ivanovo krštenje bilo znak da se njegovi krštenici priznaju grešnicima i da se za svoje grijehe kaju. Očito je Bogom nadahnut Ivan spoznao da Isus nema grijeha pa se zato i nema za što kajati, i da ga zato on i ne treba krstiti. I doista se Isus nije trebao krstiti za ‘oproštenje grijeha’ nego se je svojim krštenjem uključio u ‘grešno čovječanstvo’, postao je solidaran s grešnim ljudima, i tako je kao Bogočovjek postao vlastan ‘ljudima opraštati grijehe’.

A danas bi više puta trebalo reći pojedinim roditeljima koji donose djecu na krštenje: nemojte ih dati krstiti, ako ih ne mislite kršćanski odgajati. Jer ovako zavaravate sami sebe da ste učinili nešto važno za svoje dijete, a zapravo ste odglumili važnost. To je osobito vidljivo kad se roditelji djeteta ne žele vjenčati, a skupa žive i mogli bi se vjenčati, a silno žele krstiti dijete: jer je to tobože važno za dijete, da ne bi možda umrlo nekršteno. A zapravo je puno veća opasnost da roditelji smrtno stradaju u nekoj nesreći, jer puno više svijetom putuju, negoli njihovo dijete koje je većinom u kući. K tome dijete uopće nema odgovornosti za ‘svoje stanje’, a roditelji su ‘svoje stanje’ življenja dobrovoljno izabrali.

Krštenje je za čovjeka početak ‘hoda s Bogom’ kroz život, hoda na kojem se i sebe i Boga sve bolje i sve više upoznaje, s Njime se druži i kroz život putuje, da bi to putovanje ispunilo svoj cilj i smisao u vječnom životu: u nebu. Kršćani ostavljaju ‘trag dobra’ ili nisu kršćani, makar pokršteni bili.