Ljubiti bližnje je zadatak kršćana

5. USKRSNA NEDJELJA

(C-2013)

          Evanđeoski odlomak današnje nedjelje prenosi nas u duhu u situaciju posljednje večere. Apostol Juda upravo je izašao iz dvorane posljednje večere. Nitko od apostola ne zna ‘zašto je Juda izašao‘ niti ‘kamo je Juda otišao‘. Isus zna: otišao je izdati ga, otišao je prodati ga! S tom spoznajom Isus govori apostolima: „Sada je proslavljen Sin Čovječji.“ Čime, zašto i kako je proslavljen?! Naime, u našem shvaćanju ‘slava’ je postići određeni uspjeh… ‘Postići slavu‘ znači zadobiti viši položaj na ljestvici ljudske moći i značenja, pa čak i onda ako je to postignuto nečasnim putem. S Isusom je drugačije: on zna, on posve sigurno zna, da ga čeka ljudsko izrugivanje, muka i sramotna smrt na križu. Isus ipak govori da će po onom što ga čeka, što će se uskoro dogoditi, on biti proslavljen. A bit će proslavljen zato jer je križ mjesto na kojem se otkriva Božja bezuvjetna ljubav prema ljudima. Na križu se otkriva da je Bog sav za ljude. Bogu, koji je postao i čovjekom, nije teško za ljude ni umrijeti. Tolika mu je ljubav! ‘Umirati za druge‘ a ‘ne druge satirati‘, to je mjerilo ljubavi od koje se dade živjeti i koja životu daje potpuni smisao. Razumljivo je da to ima obvezujuće posljedice na nas, jer Isus govori da će njegovi učenici trebati biti prepoznatljivi po ljubavi jednih prema drugima.

Sv. Pavao je u svojoj poznatoj ‘odi ljubavi‘ napisao da ‘ljubav sve pokriva‘. A apostol Petar pak je napisao nešto vrlo slično: „Imajte žarku ljubav jedni prema drugima, jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha.“ To upućuje na jedan vrlo važan vid kršćanskog shvaćanja ljubavi. Odmah treba reći da ljubav ne ‘pokriva‘ tako da grijeh skriva… nego ljubav ‘ne širi‘ grijeh! Drugim riječima: ljubav se ne raduje tuđim grijesima. Ljubav se na neki način stidi tuđih grijeha, želi što prije otkloniti svoj pogled od njih. Važno je to imati na umu jer, nažalost, u ovomu svijetu prevladavaju uglavnom ‘stručnjaci za zlo‘, jer se svi razumiju u zlo, uživaju u grijesima drugih i ne čine ništa drugo osim što ih razotkrivaju drugima. I tako se grijeh širi i širi, od jednih usta do drugih, postaje veći i zahvaća sve više ljudi u svoju zamku. Jer, što li je ogovaranje ako ne uživanje u tuđim grijesima koje širimo stalnim prepričavanjima. Nažalost, postoje ljudi s kojima se ni o čemu drugom ne može razgovarati, a da se ne ogovara, da se ne bavi tuđim grijesima. I svatko će priznati da se nakon tih razgovora osjeća praznim. Puno bolje ćemo se osjećati kad razgovaramo o postignutom dobru, o pozitivnom u našoj okolini. Zato ljubav izbjegava ogovaranje, ne raduje se širenju zla i nastoji što manje govoriti o tuđim grijesima. Ljubav se usredotočuje na dobro, ona je ‘stručnjak za dobro‘.

U prvom misnom čitanju iz Djela apostolskih čuli smo o prvim koracima apostolskog širenja evanđelja. Dvojica apostola, Pavao i Barnaba, vraćaju se sa svog misijskog putovanja i izvješćuju ‘matičnu kršćansku zajednicu‘ o uspjehu navještaja. Pritom je važno zamijetiti kako su oni svjesni da se uspjeh nije dogodio samo njihovom zaslugom, nego puno, puno više Božjom snagom. Apostoli se vesele da je po njima Bog ‘i poganima otvorio vrata vjere‘. Vjerujem da je za mnoge današnje kršćane to posve suvišna konstatacija ove dvojice apostola. Za bolje razumijevanje ove stvarnosti potrebno je znati kako su ondašnji Židovi vjerovali da je Bog puno više ‘njihov‘ negoli ostalih ljudi. Oni su za sebe vjerovali da su ‘Božji izabrani narod‘ pa je onda samo po sebi razumljivo da je i Bog ‘više njihov‘. Apostoli Pavao i Barnaba prvi su iskusili da Bog računa i s poganima i da i njih poziva na suradnju s Bogom. Kroz 2.000 godina kršćanske vjere dogodio se taj veliki pomak: da kršćani uglavnom više ne misle da je Bog više njihov negoli što bi bio Bog drugih ljudi. Tvrdnja apostola Pavla i Barnabe ‘da je Bog po njima djelovao’ pokazuje jasnu svijest apostola da ‘Bog računa’ i s ljudima, s ljudskim zalaganjem!

Današnji odlomak Djela apostolskih također potvrđuje da se kršćanska vjera živi ‘s mnogo nevolja‘. Ali u tim nevoljama mi kršćani nismo sami, mi smo od Boga praćeni i u dobru podupirani. Jer, jednostavno, Bog se čovjeka ne odriče! Život po kršćanskoj vjeri ne oslobađa ljude od nevolja i problema… život po kršćanskoj vjeri tim nevoljama i problemima daje smisao! Nedozrela je, djetinja je, vjera onih ljudi koji prozivaju Boga zbog vlastitih neuspjeha u životu ili zbog prirodnih nesreća u svijetu. Istinski vjernici kroz život s Bogom putuju a s Bogom ne trguju.

Za kraj se opet vratimo evanđelju koje završava reče-nicom: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ Dakle je ljubav kriterij raspoznavanja kršćana. A što onda sa sakramentima, molitvom, sudjelovanjem u sv. misi? Da, sakramenti i molitva, osobito nedjeljna sv. misa, su divna pomoć, nezaobilazna stvarnost koja nam pomaže da budemo prepoznatljivi po ljubavi. Onda smo sigurno kršćani, onda smo sigurno Isusovi učenici.