Ljubiti kršćanski ostavlja trag dobra u svijetu

5. USKRSNA NEDJELJA

(C-2016)

U današnjem evanđelju najlakše je zapamtiti Isusovu zapovijed: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. I dok se još pitamo: ‘kako se može ljubav zapovjediti‘, Isus odmah tome dodaje ‘sliku prepoznatljivosti‘ svojih ljudi, nas kršćana, u ovome svijetu: ‘Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ Lako je tu zapovijed zapamtiti, ali je posve sigurno nije lako ispuniti. Svjedoci smo da se i ‘najveće ljubavi‘ gase. Tako nam barem izgleda životna stvarnost s nama i oko nas. A to valjda zato jer i te naoko ‘velike ljubavi‘ ustvari nisu bile ljubav nego ‘zaljubljenost‘ – a to nipošto nije isto.

Zaljubljeni vide samo ‘dobre strane‘, samo ‘kvalitetu‘ one  osobe u koju su zaljubljeni. Oni koji ljube pak vide i ‘dobre i  loše strane‘ vide i ‘kvalitetu i manjkavosti‘ one osobe koju ljube – i mogu ju takvu prihvatiti, i mogu s takvom ‘nesavršenom‘ osobom živjeti. I ne samo prvih godina braka, nego trajno… i onda kad se možda danima ne razgovara, ali se onda prijeđe preko  svađa i nesporazuma i opet se živi zajedništvo. Dakle, prvotna zaljubljenost mora prerasti u trajnu ljubav.

Upravo to je Isus rekao kad je pozvao svoje ljude, nas kršćane, da ljubimo druge kao što je on nas ljubio: a on je nas ljubio takve kakvi jesmo… sa svim našim kvalitetama i manjkavostima, sa svim našim dobrim i lošim stranama života. Ljubi nas i onda kad smo grešni. Čak nas onda i najviše ljubi jer nam je spreman oprostiti.

Čuli smo da je Isus dao nama kršćanima i prepoznat-ljivi zadatak našega raspoznavanja među ljudima: ‘Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge‘. I mene i tebe, sve nas kršćane, Bog je izabrao: po meni i tebi – po nama – može se proslaviti u ovom svijetu, a može se i osramotiti. Nije dobro, stvarno nije dobro, ako se bilo kojem Isusovom učeniku – bilo kojem kršćaninu – može ozbiljno prigovoriti: da je ‘loš čovjek‘, da je ‘gori od mnogih onih koji nisu kršćani‘. Ako je taj ‘nekršćanski’ način života ‘pokrštenog čovjeka’ više primjetljiv, onda je to veći poziv kršćaninu da se promijeni. Jer onda takav loš kršćanin sablažnjava svoje bližnje, onda je on drugima isprika: ‘a gledaj njega ili nju… hoda na misu, a kako se ponaša i što govori?!’ Evo jedan najjednostavniji primjer: ako se ja kao svećenik napijem, to će biti veći grijeh negoli ako se napije moj susjed ili prijatelj koji nije svećenik. Možemo biti jednako pijani, ali ljudi nas neće jednako ‘gledati’. Jednako tako više zamjeramo policajcu ako krade ili se ne drži prometnih propisa… ili liječniku koji ‘puši ko turčin’ ili ‘pije ko smuk’. I još bi se tu dalo nabrojiti raznih primjera drukčije procjene ljudi raznih zanimanja u raznim životnim prilikama i neprilikama. A danas pak nije tako rijetko da se pojedini ljudi hvale načinom života kojega bi se inače trebali sramiti … ili se barem ne bi smjeli nikako hvaliti. Suvremeni svijet se u tome poprilično pogubio. ‘Moć medija‘ je danas tako velika da može od propalica i ‘niš koristi‘ napraviti tobože uspješne ljude i idole za mnoge koji ih nastoje oponašati u životu. Osobito je to moguće za ljude koji: sve što vide, čuju ili pročitaju nekritički prihvaćaju kao životne vrednote.

U 1. misnom čitanju iz Djela apostolskih slušali smo o djelovanju apostola u raznim krajevima i mjestima. Oni su posve ozbiljno shvatili zadatak koji im je Isus dao: da idu u svijet i ljudima navijeste ‘radosnu vijest’ o Božjoj ljubavi prema ljudima, ljubavi koja se najviše pokazala u Isusovoj žrtvi na križu i njegovu uskrsnuću koje je temelj i najava svih ljudskih uskrsnuća. A samo po uskrsnuću koje Bog daruje ljudima, taj ljudski život ima smisla i vrijednost. Bez toga je sve što se živi i proživi samo sigurno putovanje prema smrti.

Ovih dana često možemo vidjeti brojne bicikliste koji se vožnjom na biciklu brinu za svoje zdravlje: vježbaju mišiće, pluća i srce kako bi mogli onda preko tjedna ljepše živjeti. Sigurno u tome nema ničeg lošeg niti za prigovorit, jedino nas treba pobuditi na pitanje: ‘A što je s dušom‘? Kako se ti ljudi brinu za zdravlje svoje duše? Nedjeljna vožnja biciklom stvarno pomaže zdravlju tijela… a nedjeljna sv. misa pomaže zdravlju duše. Svako tijelo polako stari i slabi i sigurno se približava svojoj smrti…, a opet je vrijedno da se za njega brinemo. A duša čovjekova nikako ne stari niti ne slabi i sigurno neće umrijeti, pa je onda valjda još potrebnije i za dušu se pobrinuti da ju prelazak u vječnost ne zatekne nespremnu, slikovito rečeno: zgužvanu i pohabanu od grijeha.

Vrlo vjerojatno mnogi od biciklista ne bi krenuli na put sami, bez drugih suputnika na biciklima. To pokazuje da smo kao ljudi potrebni poziva i poticaja da se u nešto uključimo. U nešto što je za nas korisno, ali se ipak sami na to ne bismo otputili. Tako nekako je potrebno da mi kršćani pozivamo i potičemo jedni druge da se uključimo i u tjednu ‘vježbu duše‘, ne na biciklu nego na sv. misi. Tko se rijetko vozi na biciklu sigurno ga na kraju vožnje bole noge… pa tako i onaj tko je rijetko na sv. misi sigurno doživljava nerazumijevanje onog što se na sv. misi zbiva. Ali tko ustraje u vožnji biciklom prođe ga ‘bol u nogama‘ i tko ustraje u nedjeljnoj sv. misi postaje mu sve jasnije da je to događaj koji mu pomaže u svakodnevnom životu: životne teškoće su lakše, a životne radosti su veće.

Ljudi su spoj duše i tijela i zato se i za dušu i za tijelo trebamo brinuti.