Ljubljeni od Boga, pozvani smo ljubiti

6. USKRSNA NEDJELJA

(B-2011)

Danas nam je praktički bilo nemoguće ne zamijetiti da se u današnjim misnim čitanjima najvećim dijelom govori o ‘ljubavi‘. Isus ide čak dotle da govori svojim učenicima da im jednostavno zapovijeda: ‘ljubite jedni druge‘. I da se mi kršćani ne pokušamo opravdavati kako se je to Isus nekako zanio u svom govoru o ljubavi, jer dok je pričao da: ‘kako Otac ljubi njega tako i on ljubi nas‘ pa je onda ‘bubnuo‘ da on i nama tu ljubav zapovijeda… Isus je tu zapovijed ponovio dva puta. To pak onda znači da se nije zabunio, nije se niti zanio, nego stvarno od svojih traži ljubav – stvarno svojima ljubav zapovijeda. Budući da se među ljudima puno toga naziva ljubav, i to puno toga vrlo različitoga, potrebno je malo stati i razmisliti o ‘kakvoj to ljubavi Isus govori, kakvu to ljubav Isus svojima zapovijeda‘!?

A zapovijeda Isus svojima takvu ljubav kakvu on ima prema njima! Kao ‘točku na i’ Isus govori da je najveća ljubav ‘položiti svoj život za svoje prijatelje’! Iz ovoga je razvidno da je to ‘ljubav koja daje’, a ne ‘ljubav koja uzima’, to je ‘ljubav koja koristi drugima’, a nije ‘ljubav koja se koristi drugima’. Ovdje sada mi ljudi počesto moramo ‘oboriti pogled’ i ‘stišati glas’ jer su naše ljudske ljubavi često poprilično drukčije. Ne tako rijetko ljudske ljubavi prestaju uz opravdanje ‘kako me onaj drugi više dovoljno ne voli’. Malo tko će uprijeti prstom prema sebi pa reći ‘ja drugoga više dovoljno ne volim’. To se događa osobito onda ako se ljubav svede samo na osjećaje! A da ljubav nisu samo osjećaji, jasno je danas poručio Isus rekavši da je ‘čuvanje njegovih zapovijedi’ znak ostanka u ljubavi. A ‘čuvanje zapovijedi’ nije njihovo ‘pamćenje u glavi’ nego ‘čuvati Isusove zapovijedi’ doista znači ‘živjeti po njima’.

Isus kaže za sebe da je i on čuvao zapovijedi Oca svoga i tako je ostao u njegovoj ljubavi. A koja je to bila zapovijed Isusova nebeskog Oca? Samo jedna i jedina: ljudima posvjedočiti Božju ljubav, pa što to svjedočenje koštalo da koštalo. Jer od samog početka ljudskog roda, od raja zemaljskog, ljudi doživljavaju Boga kao suparnika i zapreku za ostvarivanje sretnog života. A Bog svu ljudsku povijest tog čovjeka zove k sebi i pita ga svakoga dana: „Adame, gdje si?“ A to sve iz velike ljubavi prema čovjeku, svom najvrednijem stvoru. A to što je Isus u svjedočenju te ljubavi podnio sramotnu smrt na križu nije posljedica želje nebeskog Oca nego je to posljedica ljudske zloće. A Isus je pokazao da stvarno ljubi nebeskog Oca i da će dosljedno naviještati Božju ljubav ljudima makar ga to koštalo i života. Tako vidimo da Isus nije samo govorio kako je davanje života za prijatelje dokaz najveće ljubavi… nego je on to stvarno i učinio. I kroz dugu ljudsku povijest bilo je mnogo i mnogo ljudi, mnogo i mnogo ih ima i danas, koji stvarno daju svoje živote za druge. Najobičniji i svakodnevni primjeri jesu supružnici i roditelji: svi oni koji, iz dana u dan, u prilikama i neprilikama života, troše svoje život – daju ih – za svoje prijatelje, za svoje bližnje i ukućane. Nama su bliski primjeri i ‘branitelji domovinskog rata‘ koji su također potrošili veći ili manji dio svoga života: dane, mjesece i godine, za obranu onih koje su voljeli… neki su dali i zdravlje jer su oboljeli ili pak dio tijela kad su postali invalidi. Ti su ljudi osobito vrijedni poštovanja i zahvalnosti ako su to činili više iz ljubavi prema svojima negoli su to činili iz mržnje prema drugima. Vremenski bliže a prostorno dalje su primjeri žrtve ljudi koji su dobrovoljno radili u razorenoj nuklearki u Japanu, svjesni da će taj rad znatno naškoditi njihovom zdravlju ili će čak prouzročiti i skoru smrt. I svi ti ljudi su slijedili Isusovu zapovijed ljubavi prema prijateljima, pa čak i onda ako oni sami nisu nikada niti čuli te Isusove riječi.

To je tim veći zadatak nama koji smo čuli Isusove riječi i koji se s njim češće družimo i nadahnjujemo, i jačamo, u euharistijskom slavlju… da svojim djelima potvrđujemo svoju ljubav prema ljudima, svojim bližnjima. Budući da je ljudska narav sklona u Bogu gledati svoga takmaca i konkurenta u odabiru životnih vrijednosti – to se obično zove ‘istočni grijeh’, jer iz tog grijeha istječu svi ostali grijesi – to je čovjeku teško prepoznati Božju ljubav prema njemu, osobito onda kad se događaju životne nedaće za koje mi mislimo da nas ne bi smjele snaći ako nas Bog ljubi. A kad se mi ljudi od Boga udaljimo, onda nam je teško prihvaćati i naše bližnje, osobito onda kad su oni drukčiji nego bismo mi htjeli.

Tu nam onda pomažu Isusove zapovijedi i primjeri s kojima se susrećemo i nadahnjujemo – i jačamo – u svim sakramentima, naročito na sv. misi, kao i u osobnoj molitvi. Jakost molitve i sakramenta iskusili su ukućani rimskog satnika Kornelija, kojima je apostol Petar govorio o uskrslom Isusu. Taj njegov govor pripremio je Kornelijeve ukućane da budu sposobni primiti silu Duha Svetoga – kako smo to čuli u 1. misnom čitanju. I svi su bili sposobni ostvarivati zajedništvo, makar su Kornelijevi ukućani dotada još bili pogani, i premda su se tada prvi put u životu susreli. Mi se često kao Isusovi učenici ovog vremena susrećemo, nadahnjujemo se na njegovim riječima i primjerima, zajedno molimo… pa smo još više pozvani ostvarivati to zajedništvo u življenju kršćanskih vrednota jedni prema drugima. Već danas je za to prilika, i sutra… i opet, i opet. I moći će nas se prepoznati da živimo u ljubavi.