Ljudi su Bogu vrijedni stvorovi
18. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2021)
Tako davno zbio se događaj koji opisuje današnje 1. misno čitanje iz Knjige Izlaska – pa bi nam se moglo činiti da to ima slabe ili nema baš nikakve veze s događanjima u našoj suvremenosti. To su bile muke i gnjavaža ondašnjih Židova. No, možda i nije baš tako.
Već sam naslov ove knjige Biblije Staroga zavjeta ukazuje na to da se opisuju događaji u vrijeme izlaska, važnog, sudbonosnog izlaska židovskog naroda iz egipatskog ropstva. Već onako na prvo mogli smo zamijetiti veliko nezadovoljstvo na tom putovanju. Punih 400 godina pripadnici židovskog naroda bili su egipatski robovi. To pak znači da su za golo preživljavanje besplatno radili egipatskim gospodarima. Ti su gospodari zamijetili nezadovoljstvo svojih robova pa su se domislili načinu kako spriječiti mogućnost pobune: odmah nakon rođenja ubiti svu mušku djecu. Jer muška djeca kad porastu mogli bi postati buntovnici i borci protiv svojih gospodara. Ženska djeca koja su ostavljana na životu morat će se kad porastu udati za egipatske mladiće… jer židovskih neće ni biti. U tako velikoj nevolji židovski je narod vapio Bogu za pomoć: da ih oslobodi robovanja.
Sad pak pustimo malo stare Židove i stare Egipćane u njihovim mukama i problemima pa se prebacimo u našu suvremenost. Danas više nema ropskog rada. Stvarno? Nema? Danas se to malčice drukčije zove: rad za minimalac s kojim se jedva preživljava. Tu opet moram, pa makar mnogima išao i na živce, spomenuti rad trgovina nedjeljom. Posve sigurno nepotreban rad! Toliki trgovci, osobito trgovke koje su u većini, moraju izbivati iz svojih obitelji da bi nemarni ljudi mogli kupiti i nedjeljom što im treba: osobito se ističe – svježi kruh. A nedjeljom se valjda kruh najmanje jede – bilo friški bilo od jučer – jer su tu nedjeljom razni drugi prilozi. A za mnoge obitelji je nedjelja jedini dan u tjednu kad se barem donekle mogu doživjeti kao obitelj. Zato je za kršćane grijeh nedjeljom kupovati. Nekršćani nemaju taj pojam grijeha… pa će se već jednom s Bogom naravnati. Kad bi žene saborskih zastupnika radile u trgovini… odavno bi znali donijeti dobar zakon. Da, istina je, ima službi i zanimanja gdje je stvarno potreban, praktički nužan rad i nedjeljom.
Povremeno se saznaje iz medija, a neki su to nažalost doživjeli kao osobno teško iskustvo, da se radi mjesecima i ne prima se niti minimalac, niti kune. Sjetimo se: robovi su tako radili: konkretno Židovi u Egiptu. Židovi su se molili Bogu da ih izbavi iz te mučne situacije. Danas se ljudi ne mole Bogu na tu nakanu, barem ne u velikoj mjeri, nego problem rješavaju – odlaskom iz Domovine. I to odlaze cijele obitelji koje se sigurno neće više vratiti! Pa niti u mirovinu. Većina tek u ‘drvenom odijelu‘ – u lijesu.
Židovi su vapili Bogu mnogo godina i bili su uslišani. Mnogi bi rekli: dugo je trebalo Bogu da ih usliši. A danas smo čuli da su se nakon Božjeg uslišanja opet htjeli vratiti u ropstvo. Nesigurnost putovanja, velike teškoće na putu, toliko su ih mučile da su se htjeli vratiti u ‘sigurnost ropstva’. Mi smo tek na početku nastojanja za slobodnom nedjeljom i izgleda nam često puta da je daleki put do pravičnosti u našem društvu. No, kršćani smo i ne možemo i ne smijemo odustati da se ipak dogodi malo čudo našeg vremena: da trgovine ipak nedjeljom ne rade.
Valjda se još malko sjećamo evanđelja prošle nedjelje kada je Isus s malo hrane – tek pet kruhova i dvije ribice – nahranio veliko mnoštvo ljudi. Naravno, to čudo su ljudi zamijetili, dopalo im se. Kako i ne bi: hodaš s Isusom, slušaš zanimljive priče, gledaš pojedina čudesa… i na kraju budeš sit. I ljudi su se brzo domislili kako takvu povoljnu situaciju produžiti: proglasiti Isusa kraljem, pa makar i na silu – kako smo to čuli u evanđelju prošle nedjelje. A onda im je Isus tajanstveno nestao pa je valjalo potražiti ga. Isplati se Isusa imati za kralja: zanimljiv je, čudesno liječi i besplatno hrani. Valjda nema bolje kombinacije!
U današnjem evanđelju Isus veli da razumije njihove želje, ali da to ipak nije sva čovjekova stvarnost. Postoji nešto više, nešto mnogo više: postoji život vječni. I kao što je za vremeniti život potrebna hrana koja ga podržava, tako i za vječni život postoji hrana koja to omogućuje: to je sam Isus. To je nasljedovanje Isusa u načinu zemaljskog života kako ga je Isus živio. A da bi ljudi mogli tako živjeti na zemlji Isus se nudi za životnog suputnika. To zajedničko putovanje s Isusom kroz život najbolje se zamjećuje u sakramentima, osobito u nedjeljnoj sv. misi. Tu se Isusovi ljudi nadahnjuju i jačaju da mogu u što većoj mjeri na Isusov način živjeti. I kad u takvom životu ne uspiju mole Isusa da im oprosti i da ih novom snagom ojača. Bez takvog nedjeljnog druženja s Isusom njegovi se ljudi pomalo ali sve više udaljuju od njega i njegovih životnih vrijednosti pa postanu nekorisni za ljude svoga vremena. Stope se s njima i budu njima jednaki.
A sv. Pavao u svojoj Poslanici kaže da Isusovi učenici – kršćani – ne smiju živjeti kao da nisu Isusovi učenici, kao pogani. Sv. Pavao se slikovito izražava pa piše: „…svucite staroga čovjeka, koga varave požude vode u propast… a obucite novoga čovjeka, po Bogu stvorena…“ Takva promjena ‘starog čovjeka u novog čovjeka’ rijetko se događa odjednom. Slikovito rečeno: rijetko se to dogodi u ‘jednom presvlačenju‘ nego se trebamo kroz puno godina oko toga truditi: sve više postajati svjesni i zreli Isusovi učenici – istinski kršćani – jednostavno: ljudi po Božjem
