Ljudi su Božji stvorovi i ne smiju se prodati

29. NEDJELJA KROZ GODINU – MISIJSKA

(A-2023)

Treća listopadska nedjelja – a to je danas – slavi  se širom svijeta kao Misijska nedjelja. Ove smo nedjelje pozvani da budemo ‘misionari’, a to znači Isusovi učenici poslani u svijet nositi ljudima ‘radosnu vijest’ da je Bog za ljude dobri Otac koji ih ljubi. Najveći pokazatelj, jednostavno dokaz, Božje ljubavi prema ljudima je Isus Krist – Bogočovjek. Dakle Bog koji je u Isusu postao i Čovjekom.

I ljudi koji se vole, muškarci i žene, spajaju se zajedničkim životom. Da je to spajanje ozbiljna odluka objavi se vjenčanjem. Na vjenčanju zaručnik svojoj zaručnici i zaručnica svome zaručniku obećaju vjernost u dobru i zlu; tako ujedno to objave i svojim obiteljima, prijateljima i znancima – a preko Matičnog ureda to objave i državi. Vjenčanjem u crkvi kršćani to objave i vjerničkoj zajednici gdje žive, svojoj župi. Bez vjenčanja oni su samo ‘pokusni kunići‘ – dok traje neka traje.

Tako je Isus pozvao i svoje učenike svih vremena – dakle sve kršćane – da objavljuju ljudima radosnu vijest. Neki kršćani se odazovu tako jako da odu u krajeve gdje žive ljudi koji još ne poznaju Isusa Krista ni njegovu radosnu vijest – i tamo žive i djeluju: svjedočeći riječima i djelima Božju ljubav prema ljudima.

Mnogo više je onih Isusovih učenika – kršćana – koji mole za misionare, i uz molitvu koliko im je moguće nastoje im i novčano pomoći. Po višegodišnjoj praksi naše župe mi ćemo to činiti od danas pa do nedjelje iza Svih svetih – jednostavno zato da i zaboravni imaju više prilike sjetiti se dati svoj prilog.

Uz ovaj novčani prilog za Misije u svakom društvu postoje i razne druge novčane obveze koje se jednim imenom mogu nazvati ‘porezom’. Iz tog skupljenog poreza država plaća svoje službenike i usmjerava novac na poboljšanje života u društvu. E, tu sad budu razni nesporazumi među ljudima: neki bi dali više novca za ove svrhe, neki drugi za neke druge svrhe, već prema tome što svatko od nas smatra važnijim i potrebnijim. A tu nikad nema prave sloge. Ima ljudi koji ne bi ništa plaćali, a htjeli bi sve besplatno dobiti.

U evanđelju smo čuli nezadovoljstvo Isusovih suvremenika zbog plaćanja poreza caru. Dodatni je problem bio u tome što je taj car bio tuđinac, zapravo okupator. Zato su pitali Isusa treba li plaćati porez ili ne treba. No, onima koji su pitali manje je bilo upitno plaćanje poreza, više ih je zanimalo uhvatiti Isusa u krivom odgovoru. Naime, odgovori li Isus da ne treba plaćati porez caru, optužit će ga pred vlastima da buni ljude protiv cara; ako pak odgovori da treba plaćati, onda će ga ozloglasiti pred ljudima da nije ništa bolji nego carinici koji skupljaju porez za cara. Na prvi pogled pitanje izgleda nevino, bezazleno, a zapravo je zlobno.

Evanđelist Matej piše da je Isus prozreo njihovu opakost pa ih je i upitao: „Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!“ I kad su mu pružili denar sa slikom cara, odgovor je bio vrlo jednostavan: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“ Drugim riječima: država organizira život ljudi u jednoj državi i za to treba platiti porez. A što je to Božje u Isusovom odgovoru? Božji smo mi ljudi: ja i ti. Svaki čovjek je Božji stvor. Zato čovjek ne smije samoga sebe prodati, zato čovjek ne smije prodati svoje dostojanstvo i poštenje za novac.

Eto, tu je jedan od razloga zašto ljudi trebaju imati slobodnu nedjelju: da se dožive kao Božji ljudi: u društvu obitelji, rodbine i prijatelja. Malo tko zna da je u Rimskom carstvu nedjelja postala neradni dan već 381. godine. Dakle je rimska vlast bila bolja prema svojim podanicima nego su to današnje vlasti u mnogim državama. I naša je država u tome lošija.

Nepotrebni poslovi nedjeljom su sigurno na polju i u trgovini. Jer kad nedjeljom pada kiša, ne radi se na polju. Dakle je kiša dovoljan razlog, a ljudsko dostojanstvo Božjeg stvora nije dovoljan razlog. Nešto je tu naopačke. Isto je i s radom u trgovini jer se sve može nabaviti dan prije ili dan poslije. Jedino razmaženi ljudi žele sve podvrći svojim željama, a stvarno je obiteljski život onih koji rade u trgovini vrjedniji od svega onoga što se može nedjeljom kupiti. Zato svjesni kršćani nedjeljom ne rade u polju niti idu u trgovinu. Oni koji su samo pokršteni, a ne žive kao kršćani – oni, e pa oni idu. Tim ljudima trebaju misionari i u ovim našim krajevima, i u našoj župi. Tim ljudima trebaju svjesni kršćani – možemo ih nazvati i misionari – da im riječima i životom posvjedoče da je moguće živjeti bez rada nedjeljom i bez kupovine nedjeljom.

Eto, budimo mi takvi misionari našim bližnjima: u kući, susjedima i među rodbinom. To sigurno nije lako kao što ni misionarima u dalekim i siromašnim krajevima nije lako. No, zato što nije lako to je više vrije-dno i potrebno. Onda će i nas apostol Pavao pohvaliti kao što je u svojoj Poslanici Solunjanima pohvalio kršćane grada Soluna: „Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu.“