Ljudi su važniji od propisa i zakona

9. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2024)

         Rijetki su ljudi koje Sv. pismo spominje da su tako često bili uz Isusa, kao što spominje farizeje. Ali nevolja je u tome što ti ljudi, farizeji, nisu pratili Isusa iz ljubavi, niti pak zbog toga da nešto nauče – već uvijek samo zato da mu mognu nešto prigovoriti! Odlomak današnjeg evanđelja je za to izvrstan primjer: oni nemaju niti malo razumijevanja za ljude – niti za one koji onako usput trgaju klasje niti pak za čovjeka invalida kojemu je ruka bila usahla. Imali su oni i jasno pokriće za te svoje prigovore: po židovskim vjerskim propisima to se nije smjelo činiti u subotu, tj. u dan počinka i molitve.

Isus je pokazao razumijevanje za njihovu muku i htio im je pokazati da su u zabludi. Farizeji su bili pobožni ljudi i zato im je Isus najprije htio pokazati primjerom iz Svetoga pisma da Bogu nisu važniji propisi od ljudi. Zato, kaže im Isus, i kralj David nije pogriješio kad je u krajnjoj potrebi, u gladi u kojoj se našao zajedno sa svojim pratiocima, uzeo iz hrama posvećene kruhove i pojeo ih zajedno sa svojim pratiocima – premda ih u redovitim prilikama ne bi smio jesti nitko osim svećenika koji su službovali u hramu. To što je bio u krajnjoj potrebi opravdalo je njegov postupak.

No, farizeji nisu ništa naučili iz navedenog primjera, premda su i sami vjerojatno često, kao pobožni ljudi, čitali Sv. pismo, pa i taj događaj s kraljem Davidom i njegovim pratiocima, premda su o tome više puta čitali nije im palo na pamet da je Bogu čovjek važniji od propisa!

Ali tu još nije bio kraj tvrdoći srca i nerazumijevanju farizeja za tuđu nevolju. Kad je Isus ušao u sinagogu (mi bi danas rekli crkvu), tu se nalazio jedan invalid, jedan čovjek sa usahlom rukom. Isus je znao da ga farizeji prate, znao je i da ga vrebaju što će učiniti! Zato ih je i pitao: “Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo – život spasiti ili pogubiti?” I koji je bio odgovor? Nije ga bilo! Evanđelje kaže direktno: “No, oni su šutjeli.” Mora da je Isusa jako boljela ta njihova šutnja. Kao da im je htio viknuti: “Pa ljudi, braćo, zar vas ne boli srce zbog ovoga čovjeka? Je li moguće da mu stvarno ne želite pomoći zbog nekih tvrdih propisa!?” Da, nije im Isus ništa od toga rekao. Evanđelje samo pripominje kako je Isus, “ožalošćen okorjelošću srca njihova“ srdito ih pogledao i rekao čovjeku da ispruži ruku – i ta mu ruka – odmah ozdravi! I onda se dogodilo ono najtragičnije od svega: “Farizeji izađu i dadnu se s herodovcima na vijećanje protiv njega, kako da ga pogube…”!!! Na toliku ljubav uzvraćena je krajnja mržnja! Ubiti dobrotvora!

Dakle, farizeji nisu shvatili da su svi propisi po kojima se ljudi ravnaju i žive samo zato tu da pomognu ljudima.  Ako neki propis brani nekomu da čini dobro, onda taj propis sigurno ne valja i onda se taj propis sigurno ne mora obdržavati, čak se onda i ne smije obdržavati.

Čemu zapravo služi propis svetkovanja Dana Gospodnjeg? U Starom zavjetu taj dan je bila subota, a u Novom zavjetu taj dan je nedjelja. Nedjelja zato jer se u nedjelju zbio najvažniji događaj ljudske povijesti: Isus je uskrsnuo i tako naznačio i tako utemeljio uskrsnuća svih ljudi! Zato je nedjelja za kršćane svečani dan.

Nedjelja treba omogućiti čovjeku da osjeti radost obiteljskog života, da doživi duhovnu povezanost s ljudima i s Bogom. Danas su mnogi ljudi nedjelju zatrpali svim i svačim, ponajprije zabavom i sportom. A nedjeljni osjećaj za “SVETO” potisnut je negdje na rub života. A kad se izbaci osjećaj za “sveto“ onda se javi u prvi plan osjećaj praznine, osjećaj koji čovjek uzalud pokušava ispuniti bučnom glazbom, praznim TV-serijama i čašicama alkohola. A to ne može niti jednog čovjeka trajno zadovoljiti, donijeti mu istinski mir i sreću – jer svi mi ljudi nosimo u sebi sliku svoga Stvoritelja i bez njega nam život dobro ne ide.

I nisu ispravna pitanja: Što je važnije: poći na misu ili kuhati ručak? Otići na izlet ili poći na misu? Upisati se u ministrante, čitače ili pjevače ili pak u mlade nogometaše? To nisu stvarna pitanja za raspravu. Jer očito se može, najčešće, sve to učiniti – samo, dakako, ne sve u isto vrijeme. A jedno s drugim spojeno donosi istinsku radost, smisao i cilj života. Konačno, to Bog i hoće: da budemo njegovi suradnici na zemlji kako bismo i u vječnosti bili s Njime. I to sve za našu sreću. Susret s Bogom u misi, obnavljanje duhovnih veza s Bogom i ljudima u nedjelju, jest svakome od nas tjedna pomoć da budemo više ljudi, da budemo više sretni. Bog to nudi.