Ljudi su za nebo rođeni
SVI SVETI – (31. NKG)
(B-2015)
Svetkovina Svih svetih, koju slavimo svake godine na 1. studenoga, usmjeruje naš vjernički pogled prema sretnoj vječnosti koju je Bog namijenio ljudima, svojim stvorenjima. Apostol Ivan u Knjizi Otkrivenja, nadahnut Duhom Svetim, pokušava ljudskim pojmovima i opisima nekako dočarati tu nebesku, čarobnu stvarnost koju će postići svi oni ljudi koji u svom prolaznom, zemaljskom životu budu prihvatili Boga. To prihvaćanje Boga može za nekoga trajati cijeli zemaljski život, a netko će otkriti Boga kao milosrdnog Oca tek u času smrti, u času prelaska iz vremenitog života u život vječni. Vjerojatno se više puta u nama vjernicima, koji se cijeloga života trudimo živjeti ‘po Božjem’, pojavi neka vrsta zavisti što će sreću neba postići i ti ljudi koji su se Boga sjetili kad im je već ‘duša bila na jeziku‘. Ali ako malo bolje o tome promi-slimo, onda smo mi ipak bili u boljem položaju jer smo tijekom cijeloga života po vjeri znali da nas Bog prati u životu i da i kroz radosti i kroz teškoće u sretnu vječnost putujemo. Tu i takvu vjerničku stvarnost življenja sveti je Ivan izrekao u Poslanici, čiji smo kratki odlomak malo prije čuli, riječima: „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo.“
A iz svakodnevnog života znamo da biti dijete nekog ‘važnog‘ je i jedna ‘prednost‘ i jedna ‘obveza‘ u životu. Prednost je u tome što te svi – ili barem mnogi – pozdravljaju, žele si s tobom ‘dobri biti‘. Naravno ta ‘prednost‘ nosi sobom i ‘obvezu‘ da ne pokvariš dojam o obitelji iz koje potječeš.
Tako onda ne možeš biti i ‘dijete Božje‘ a živjeti mimo svih Božjih pravila i poziva. Dakle, to naše porijeklo: to da smo Božji stvorovi nas i uzdiže i obvezuje. Evo jednog primjera. A da ne idemo uspoređivati ljude, u tom primjeru ćemo usporediti porijeklo stvari: na aukciji se nađu dvije posve jednake kožnate jakne – isti materijal, isti kroj, ista veličina – jedna je jakna iz trgovine, a drugu je jaknu nosio neki poznati pjevač, glumac ili nogometaš. Koja će jakna postići veću cijenu? Bez daljnjega: ona koju je nosio taj ‘netko poznati’.
Tako smo i mi ljudi vredniji ako potječemo od Boga, a ne slučajnim razvojem, tzv. evolucijom, od majmuna. A vjera nam govori upravo to: da mi potječemo od Boga i da k Bogu u vječnost idemo. Svi sveti su ljudi koji su tu vječnost postigli. Zato moramo paziti na sebe kako se ponašamo: i prema samima sebi i prema drugim ljudima, koji također potječu od Boga. Kako svetaca ima puno – i to iz raznih životnih okolnosti – to je jasno da i naše životne okolnosti, kakve god bile, nisu zapreka za postizanje svetosti: a to znači vječnog života u nebu.
A vratimo se u razmišljanju i onim ljudima koji tek na smrtnom času upoznaju Božju ljubav, onima koji su cijeloga života tumarali tražeći sreću na onim adresama gdje trajne sreće nema: oni valjda ipak nisu sretnije živjeli. To bi bilo slično kao da su oni koji trajno žive u udobnoj kući zavidni onim ljudima koji su tek zadnje dane svojega života došli u istu takvu udobnu kuću.
U današnjem evanđelju Isus je naznačio ljude koji ovim svijetom putuju u tu ‘udobnu kuću vječnosti‘, u nebo, i nazvao ih je blaženima, sretnicima. U svakodnevici svoga života mi baš i ne bismo nazvali sretnima one ljude koji se ne mogu izboriti za svoje pravo i koji ne nalaze utjehu u svijetu. A sretnima ne smatramo ni one koji se muče oko toga da postanu dobri i kreposni ljujdi. Zašto Isus i jedne i druge naziva blaženima, sretnima? Ključ je krije u kraljevstvu nebeskom. Ljudske muke i ljudski trud oko dobrog života, najkraće rečeno: sav ljudski život na zemlji izgleda drukčije ako se promatra iz obzora kraljevstva nebeskoga.
Moramo priznati da nas Isusova blaženstva uvijek zbunjuju! Iako u dubini srca osjećamo da je to krasno, svijet oko nas u svemu nas tome demantira, razuvjerava. Svi ovi ljudi koje Isus proglašava ‘blaženima’, za ovaj svijet su ljudi vrijedni žaljenja. Jednostavno su to neuspješni ljudi. Ovaj ih svijet jednostavno ne želi u svome društvu. Zanimljivo je zamijetiti da ove i ovakve ljude koje je Isus nazvao ‘blaženima‘, nije nazvao ni svetima ni bezgrešnima. Isus im jednostavno čestita što su oni u tom i takvom svom životnom položaju više usmjereni na Boga, na vječnost, negoli na ovaj svijet u kojem ne postižu brojne uspjehe. Ljudi koji su u ovom životu ‘sve postigli‘ nisu zainteresirani ni za Boga ni za vječnost nego su samo iznenađeni kad to ‘sve što su postigli‘ po smrti moraju ostaviti, s više ili manje godina na plećima.
Ljudi o kojima govori Isus u blaženstvima jesu ljudi koji u ovaj svijet unose ljubav premda sami nisu ljubljeni; koji u ovaj svijet unose strpljivost iako im je samima teško; to su ljudi koji ne odustaju od dobrote iako je od drugih ljudi ne primaju; to su ljudi koji se ne osvećuju zbog nepravdi koje podnose. Ti ljudi su jednostavno ‘stanovnici neba‘ iako još žive na zemlji. Takvim ljudima grijesi će biti oprošteni, a ljubav i strpljivost obilno nagrađeni. Oni koji su pošli za Isusom pozvani su svijet učiniti boljim, usmjeriti ga na kraljevstvo nebesko, i zato su ‘blaženi‘.
Nije rješenje za bolji svijet da primijetimo tuđe mane i pogreške i da ih pošto poto promijenimo; nije rješenje za bolji svijet da zatučemo ono što je slabo, bolesno i jadno. Sretniji, uspješniji, ‘bolji svijet‘ ostvaruje se u ‘darivanju sebe‘, svoga vremena, svojih sposobnosti, strpljenja, dobrote. Tko tako živi on ispunja Isusove riječi iz današnjeg evanđelja o blaženstvima.
Blagdan Svih svetih je veličanstvena spona između živih na zemlji i živih na nebu.
