Ljudi, zbog nas je Bog postao Božić

B  O  Ž  I  Ć

(poldanjica) – (B-2017)

         Veliki Bog postao je ‘Božić’, mali Bog, kako bi ga ljudi mogli susresti na svojoj ravni osjetila. Kako bi ga mogli gledati, slušati i doticati svojim rukama: spustio se na razinu ljudskih: i očiju i ušiju i ruku. Uprizorenje Božjega silaska među ljude pokazuje nam da je doček bio slab, zapravo nikakav. U kućama ljudi nije bilo mjesta pa se morao zadovoljiti špiljom pretvorenom u štalu za životinje. Da bismo nekako umanjili nepriličnost mjesta Isusova rođenja, počeli smo tu štalu nazivati ‘štalicom’ – ali društvo i mirisi su isti: životinje i smrad.

Da, bili su tu i ljudi. I to oni najmanji. Ne najmanji po visini nego najmanje po časti i dostojanstvu koje su im ljudi priznavali. Bili su to pastiri s betlehemskih poljana. Mnogi i mnogi ljudi nisu marili za ono što se dogodilo. A dogodio se najtajanstveniji, i najviše mogući susret. Susret Boga i čovjeka u jednom biću: Bogočovjeku Isusu. Pastiri su došli potaknuti u svojoj duši objavom s neba, objavom koja im je razgalila srce pa su dalje pripovijedali ‘što su čuli i što su vidjeli’.

Više godina kasnije apostol Ivan, nadahnut Duhom Svetim, piše uzvišenim riječima o tom Božjem silasku među ljude kako smo to čuli u današnjem evanđelju. Odmah ‘od prve‘ smo sigurno zamijetili da je to podosta ‘posebno evanđelje‘ i stilom i temom koju obrađuje. Ali, premda je govor uzvišen, stvarno poseban, ipak je dosta lako razumjeti poruku: mi ljudi smo Bogu važni. Neobično važni. Toliko važni da je postao  jednim od nas. Nama u svemu jednak osim u grijehu.

A grijeh se nastanio među ljude brzo, vrlo brzo: odmah nakon čovjekova stvaranja. Mi često puta i ne slutimo kako smo veliki, kako smo veličanstvena Božja stvorenja. Upravo prvi grijeh ljudi nam pokazuje ljudsku veličinu. Toliko smo veliki, toliko smo samostalni da i samome svome Stvoritelju možemo reći NE. Dosta rijetko taj NE BOGU čovjek izgovara riječima, češće to čini svojim životom, svojim ponašanjem. Tim udaljavanjem od Boga čovjek je samome sebi naškodio tako da više ni Boga ni bližnje ne smatra svojim prijateljima i suputnicima na zemlji nego svojim suparnicima koji mu kvare ljepotu življenja.

I evo tu i takvu čovjekovu narav Bog je došao liječiti: i to tako da je i sam uzeo tu narav. Iskusio je na svojoj koži što znači biti čovjek. I od prvoga dana svoga rođenja doživio je isto onakvo odbijanje kakvo se dogodilo i na počecima ljudskog roda: još u raju zemaljskom. Kao da je to ljudsko neprijateljstvo prema Bogočovjeku kod rođenja naznačilo i još veće neprijateljstvo na koncu njegova života na zemlji. Bio je odbačen i u Betlehemu, bio je odbačen i na Golgoti!

No, evanđelista Ivan piše da su neki ljudi ipak Boga u Isusu prihvatili i da su ti ljudi postali ‘djeca Božja‘. Biti nečije dijete uglavnom znači biti zbrinut, znači biti voljen, znači dobiti sve, dobiti čak i više nego što treba, više nego što se zaslužuje. Od Adama i Eve – slikovito govoreći – djeca trajno dobivaju od svojih roditelja sve što im roditelji mogu pružiti. Nerijetko i više no što bi trebali, više nego što im koristi za rast i sazrijevanje u odrasle ljude.

I nama ljudima kao svojoj djeci, svojim stvorovima, Bog pruža sve što nam treba. Ali da bismo to mogli shvatiti i prihvatiti, i mi ljudi kao djeca Božja, moramo rasti i sazrijevati da bismo sve više i više postajali Božji. Ne Božji samo po daru života kojega smo po roditeljima od Boga primili, nego da budemo Božji stvorovi i po činjenju dobra, po ljubavi kojom smo sposobni ljubiti. Oni najbolji i najjači među kršćanima mogli su ljubiti čak i neprijatelje. Oni najbolji i najjači među kršćanima sposobni su podnijeti i nepravdu. Ne zato što bi u nepravdi i teškoćama uživali nego zato da umanje ili posve zaustave širenje zla. Taj rast ljudi kao Božjih stvorova – Božje djece – zbiva se tijekom cijeloga života: od rođenja za ovaj svijet i krštenja za ovaj i onaj svijet. Smrt na zemlji prekida taj rast ali ne tako da čovjek nestane – nego tako da se u vječnost preseli. Dakako, u tom rastu ima i posrtaja i padanja, ali i uvijek novog uzdizanja. U tome nam pomažu naši susreti s uskrslim Isusom na sv. misama, u tome nam pomažu naši bližnji, a osobita pomoć i radost rasta zbiva se ovakvih dana: oko Božića kad su svi ljudi nekako izmijenjeni, jednostavno mekaniji u odnosima prema drugima. Ovih smo dana doista sposobni činiti više dobra i više toga jedni drugima oprostiti. Ne tako rijetko nam izgleda kao da se božićnih dana ‘komadić neba’ zakratko spustio na zemlju’ među nas ljude.

Ojačani i razveseljeni božićnim događanjima nastojmo živjeti radost Božjih stvorova i činiti ovaj svijet ljepšim nama samima i našim bližnjima. Onda ćemo s pravom moći jedni drugima reći uobičajenu čestitku: sretan Božić!