Ljudsko malo po Božjem daru postaje puno

18. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2023)

Kako li je to bio veličanstveni prizor: na nekom povišenom mjestu sjedi Isus, a oko njega veliko, uistinu veliko mnoštvo. Pri kraju evanđelja smo čuli da je bilo oko 5.000 muškaraca. Žene i djecu nisu niti brojili. U tom mnoštvu su bili i neki bolesnici koje je Isus izliječio. To mnoštvo ljudi uz Isusa nisu pratili ‘proštenjarski štandovi’ na kojima bi se, uz ostalo, moglo kupiti i nešto za pojesti. Pred večer se pojavila nevolja: apostoli su vidjeli da je dan već na izmaku, a mnoštvo je sigurno ogladnjelo. Kažu Isusu da bi ih trebao otpustiti da si prije mraka mogu kupiti hrane. Kad im je Isus rekao da im oni, apostoli, daju nešto za pojesti, oni mu u čudu odgovore: „Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.“  Apostoli razmišljaju i zaključuju čisto po ljudski: za tako veliko mnoštvo to je doista ništa. To što oni imaju mogu pojesti dva gladna čovjeka. No, tih pet kruhova i dvije ribe za Isusa nije ništa. Pet kruhova i dvije ribe su nešto. Da, to malo ljudskoga što imaju je nešto, a po Bogu postaje čak puno, postaje čak višak: nakon jela skupili su dvanaest košara ostataka od onih pet kruhova i dvije ribe.

Čuli smo: Isus uzima kruhove i ribice, blagoslivlja to malo i daje učenicima da razdijele. I bilo je za sve, čak je bilo dvanaest košara preteklih ulomaka. Čudo! Da, bilo je to Isusovo čudo. Dogodilo se čudo jer su se ljudi u svojoj nedostatnosti oslonili na Boga, na moćnoga Boga. Sada se možemo pitati: pa zar je taj moćni Bog uopće i trebao te kruhove i te ribe? Odgovor je jasan: ne, nije trebao. Bog je mogao čudesno nahraniti sve to mnoštvo bez te ljudske sitnice. No, Isu nas je očito želio podučiti da mi ljudi trebamo upotrijebiti svoje ‘malo’ da bi Bog mogao dodati svoje ‘puno’ – zapravo sve što ljudima treba.

Tako nas Isus danas poziva da budemo marljivi u svom zalaganju tijekom zemaljskog života, a da pritom imamo povjerenja da ni Božja pomoć neće izostati. Bog ne želi da mi ljudi ‘prekrižimo ruke’ i čekamo pomoć s neba. Jednom se i to dogodilo: kad su Izraelci putovali kroz pustinju stvarno su dobivali hranu s neba. Ali čim su došli u svoju novu domovinu, hrana je prestala padati – trebali su se nadalje sami oko svega potrebnoga truditi. Mnogi su sigurno bili žalosni zbog toga, a mnogi su se sigurno radovali što mogu svojim radom i svojim sposobnostima pokazati da su vrijedni ljudi.

Mi ne živimo u pustinji i nismo kruha gladni pa zato probajmo ovo evanđelje razumjeti u okolnostima naših života.

Pa još nedavno, tamo pred kakvih pedesetak godina, i kod nas je bilo sramota primati tuđu pomoć. Naravno, osim ako je netko bio tjelesni ili duševni bolesnik – njemu se trebalo pomagati. Danas se to nekako naglavce preo-krenulo: sad je sramota ako se ne prijaviš za primanje pomoći. Pritom slobodno malo i lažeš… jer ionako toliki drugi to čine. To nije kršćanski.

To se zbiva i u mnogim obiteljima: da djeca i mladi ne trebaju ništa u kući i na gruntu raditi. Ako što i počnu, ispočetka budu nespretni pa ih odrasli brzo zamijene – jer će oni to učiniti brže i bolje. Ali onda ti, sada već bivši, mladi i nakon tridesete godine budu ne-spretni pa i dalje izbjegavaju svoje uključivanje u kućne poslove. Roditelji pak odustanu od neprestanog opominjanja jer još uvijek oni mogu to učiniti brže i bolje. I tako rastu djeca i mladi kao invalidi, nesposobni za neke ozbiljnije poslove. Čast izuzecima!

Da, postoje izuzeci. Postoje ljudi koji se uključuju u razne aktivnosti: i u kući, i na gruntu i u zajednici: općini i župi. Postoje ljudi koji su pravi biseri dobrote, jednostavnosti, optimizma i ljubavi. Ti ljudi su i blago i blagoslov za svoje bližnje. Od takvih ljudi potječe sve dobro ovoga svijeta.

Zato opet pozivam djecu i mlade naše župe da se uključe u zbor mladih: polako im nabavljamo potrebnu opremu. I bilo bi tužno da uskoro imamo svu opremu, a nema ljudi, nema djece i mladih. Uskoro ću ih pozvati i u dramsku grupu: da vježbamo prikladne igrokaze. Imam jedan zgodan božićni igrokaz, vrlo suvremen za zbivanja u našem vremenu. Uskrsni igrokaz Dvije Majke bio je ogledni primjerak kako se može dobro upotrijebiti svoje vrijeme i svoje sposobnosti na radost i zadovoljstvo i onih koji se uključe i cijele zajednice.

Eto, to su naših pet kruhova, to su naše dvije ribe koje po Božjem blagoslovu mogu ispuniti život ljepotom i zahvalnošću prema Bogu i ljudima. Ja, ti, on i ona – dajmo svoj jedan kruh, svoju jednu ribu – i bit će velika radost za sve.