Mala vjera i dosta truda i eto ploda

27. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2022)

Dok smo slušali današnje 1. misno čitanje začas smo mogli pomisliti da se to opisuje naša stvarnost. Spominju se nepravda, nasilje, ugnjetavanje, pljačka. A onda se spominje raspra i razmirica među ljudima. Sve su to bile stvarnosti u vrijeme življenja proroka Habakuka, koji zapomaže Bogu da takvo stanje ljudi promijeni na bolje. Prorok je znao da to ne mogu promijeniti ljudi sami svojim silama već da je potrebna Božja pomoć, Božja snaga.

I tu je najveća razlika između onoga vremena proroka Habakuka i naše suvremenosti. Naši suvremenici ne traže rješenje kod Boga nego se i dalje uzdaju u ljudske sposobnosti i u ljudske sile. Kad bi ljudske sposobnosti i ljudske sile bile dovoljne za rješavanje tih problema, onda ne bi ni došlo do tih problema. Naime, ljudi su Božji stvorovi i kao takvi imaju Božje upute za život, za postupanje prema materijalnim dobrima i za postupanje prema svojim bližnjima. I kad ljudi odbace te Božje upute mnoge životne situacije im postanu nerješive. A ta nesloga među ljudima započela je od samih početaka ljudskog roda: već je Adam prebacivao odgovornost na Evu, Eva na sotonu, a onda je i Kain ubio brata Abela. Ljudima ne ide pa ne ide – još od raja zemaljskoga.

Toga su bili svjesni apostoli koji su pratili Isusa: slušali su što Isus govori i gledali što Isus čini. I jedno i drugo bilo je zadivljujuće: Isus je govorio kao nitko od ljudi i činio je čuda koja ljudi ne mogu činiti. Isusove riječi su još mogli zapamtiti i dalje ljudima prenositi, ali čuda nisu mogli činiti. Isusove riječi su stvarno zapamtili i pod vodstvom Duha Svetoga i zapisali – to čitamo u novozavjetnom dijelu Biblije. A da bi mogli činiti čuda Isus im je rekao da moraju imati vjeru. Valjda su mislili da je za mala čuda dovoljna mala vjera i da je za velika čuda potrebna velika vjera.

Zato su jednom prilikom zamolili Isusa da im ‘umnoži vjeru’, kako smo to čuli u današnjem evanđelju. Imali su oni ‘malu vjeru’, dostatnu da ostave svoje prijašnje poslove i da prate Isusa. Istina je: Isusa su pratili i mnogi drugi ljudi, često velika mnoštva, ali svi su oni to činili neko vrijeme – pa se vratili svojim poslovima, svojim životima. Možda se još sjećamo da je jednom prilikom Isus pred sobom poslao sedamdeset dvojicu učenika u mjesta kamo je i sam kasnije kanio doći. I vratili su se s tog poslanja zadivljeni svime onim što su na tom putovanju u Isusovo ime činili. Od te sedamdeset dvojice učenika uz Isusa su trajno ostala samo dvanaestorica – nama poznati kao apostoli. Apostoli prevedeno na hrvatski znači ‘poslanici’. Oni su poslani od Isusa da svijetom prošire radosnu vijest o velikoj, beskrajnoj ljubavi Božjoj prema ljudima. Ta je ljubav tako velika da je u Isusu Bog ušao u život ljudi na način čovjeka.

I sad taj Isus govori apostolima da im je i mala vjera dovoljna za činjenje velikih čuda. Za usporedbu im je rekao da je vjera veličine zrna gorušice dovoljna za premještanje velikoga stabla duda. I nije Isus dalje propitivao veličinu njihove vjere već im je rekao da se trude u svom poslanju širenja radosne vijesti. Pritom trebaju biti svjesni da su oni tek poslanici Onoga koji ih šalje i u tom poslu trebaju biti marljivi – praktički nikada ne misleći da su previše učinili.

Na tom je tragu i apostol Pavao u svojoj Poslanici Timoteju. Piše mu da ‘raspiruje milosni dar Božji koji je u njemu’. Očito je bilo ljudi koji su bili nezadovoljni onim što je biskup Timotej govorio i činio. Pa ni danas za mnoge ljude nije drukčije kad im se prenosi Božja poruka. Danas se kaže da moraš biti ‘politički korektan’ kad govoriš ljudima: ne smiješ im reći ono što im se ne sviđa.

Apostol Pavao piše Timoteju da ne smije biti bojažljiv, nego snažan u ljubavi i razboritosti. Te snage u ljubavi i razboritosti ne smije nedostajati ni Isusovim poslanicima današ-njega vremena: papi, biskupima i svećenicima. Dakako i roditeljima koji trebaju vrednote vjere prenijeti i svojoj djeci, primjereno njihovoj životnoj dobi. To i nastoje činiti roditelji ako je i njima samima ta vjera važna.

Vjera veličine gorušičinog zrna dovoljna je za sudjelovanje u nedjeljnoj sv. misi po kojoj se u dušu ulijevaju trajne božanske vrednote. I ne može to odmah postati nešto veliko i vrijedno u životu kršćana. Svake godine s podjelom sakramenta krizme to bude jasno vidljivo. Ali čija obitelj ustraje, vjera postupno raste i sazrijeva tako da to bude primjetljivo i u kući, i na poslu… i svuda gdje kršćanin živi i radi. Onda vjernik postaje sposoban svoje vrijeme i svoje sposobnosti koje ima upotrijebiti za druge, za zajednicu u kojoj živi.

Nema li u ljudima te vjere, toliko toga postaje nepotrebno, toliko toga izgleda teško i za svakodnevni život neizvedivo. Bez vjere nedjeljna sv. misa postaje nedostižna: toliko puta je nešto važnije. Bez vjere nedjeljni odlazak u trgovinu je uobičajena praksa, premda bi se to moglo učiniti i u subotu. Isus nam danas kaže da i mala vjera, poduprta s puno marljivosti i truda donosi velike plodove: pa i naoko nemoguće postaje naša stvarnost. I ja i ti budimo jedni od takvih ljudi – budimo takvi vjernici. I s malo vjere činimo puno dobra.